Tri je godine Dario Juričan pripremao cjelovečernji dokumentarac ‘Gazda’ da bi konačno, poslije svih prepreka, petlji i krivina, svoju premijeru dočekao u utorak 4. listopada, u prepunoj glavnoj dvorani kina Europe.
Na premijeru dokumentarca požurili su stići i predstavnici ‘trećeg puta’, guzičar Nikola Grmoja i blijedi Božo Petrov, sablasno anemičan pod blicevima fotoaparata i sjedili su, zajedno sa histeričnim omiškim gradonačelnikom, u vrlo dobrim redovima.
I u najavi dokumentarca i pri završetku premijere, Juričan je istaknuo kako filmu nije namjera portretirati Ivicu Todorića, „Ovo nije film o Ivici Todoriću“, kažu na plakatu dokumentarca. Preduzetna bi tada bila i ideja čitalaca da je zbir ovih redaka, osvrt dokumentarca o Ivici Todoriću, a još naivnija ona da je ovo uopće osvrt o samom Ivici Todoriću.
Dapače, Juričan kaže da je film snimljen iz osobnih motiva koji se tiču njegova oca i nemamo nikakvih partikularnih razloga ne vjerovati mu na riječ. Njegov je otac naposljetku završio srednju školu zajedno s Ivicom Todorićem, a kasnije je bio i dugogodišnji zaposlenik Agrokombinata Zagreb dok je Todorić tamo šefovao. Spoznaja da mu je otac imao sličnu startnu poziciju kao Todorić, makar u uvjetima obrazovanja, Juričan i tijekom dokumentarca spontano navodi na zajebanciju, da ga je, umjesto trošnog stana koji je naslijedio i rashodovanog pisaćeg stroja, tek zanemarivo astrološko odstupanje, dijelilo od budućnosti nasljednika koncerna Agrokor.
Umjesto toga, ovaj je dokumentarac priča o simbolima, poput onog velikog intergalaktičkog ‘A’ na vrhu Cibonine zgrade, a takav je, logično je, i osvrt. Iscrpna Juričanova avantura po šalterima državnih uprava i hipertrofiranim bezličnim kancelarijama po kojima je brižno sakupljao podatke i nepravilnosti o ovim ili onim Konzumovim građevinskim dozvolama, platnim bilancama i uopće upravnim zavrzlamama, zaslužuju aplauz i jedan intimni naklon. Poslužila je ta žrtva kao platforma raslojavanju filma na nekoliko tematskih cijelina u kojima se zasebno obrađuju najsjajniji krimeni Todorićeve belle epoque.
Pojedinačno sada krenuti u pustolovinu perifraza svake pojedine cjeline bio bi krajnje neukusan i neelegantan čin pred svim onim znatiželjnicima koji film tek namjeravaju pogledati. Ipak, dotaknimo se samo jedne koja je uspjela veličanstveno uprizoriti finale poratnog smradeža i egolatrije. Niz je to sekvenci u kojima se bez zaborava prepoznaju lica onih goveda koja će poslužiti kao svjedoci za vječnu bruku vremena što je, poznato je, ropstvo voljelo više od nereda. Dakle, trenutak otvaranja prvog SuperKonzuma na Sveticama, čini mi se, 1995. Kao u nekoj Herzogovoj fantazmagoriji, lišenoj uporišta u ovozemaljskom, Ankica Tuđman u bundi od nerca prebire mandarine, napudrana Anica Martinović presijeca svečanu vrpcu, gomilica azijatkinja izvodi libreto Nikola Šubić Zrinjski na odjelu suhomesnatog, vidimo tu i moćne komesare, eno Vladimira Šeksa i ministra financija Boru Škegru pored jogurta, a ispred masivnog objekta sagrađenog bez građevinske dozvole, Ivica Todorić, odjeven kao iz talijanskog outleta, sa pogledom satira, kaže: ‘Ovo je Evropa!’
Sad, zar nije to sama suština ove naše ljepote ovdje?
Konzum danas zapošljava oko 60 hiljada radnika, plaće tih 60 hiljada radnika su za 40% niže od zagrebačkog prosjeka, godišnji prihodi koncerna kreću se oko 50 plus milijardi kuna, (državni su oko stotinjak), najveći komad državnih subvencija i legalnih pogodovanja otpada na Agrokor, Todorić je redoviti financijer i jedne i druge od dviju najvećih političkih opcija, a gnijezdo je savio na nezakonito prisvojenom posjedu, Kulmerovim dvorima, baroknom dvorcu u podsljemenskoj zoni što ga je onomad prijavio kao hotel da bi uživao u pogledu na obronke parka prirode i poput kakva grofa hemofiličara, strateške poteze povlačio samo kada se u snijeg zavije Švarcvald.
Juričan je snimio izvrstan dokumentarac za kojeg nije bitno hoće li ga ili neće pogledati toliki i toliki broj ljudi i hoće li nešto promijeniti, ali je krucijalno da postoji. Ovoj državici potrebna je takva vrsta gotičkih vodoriga što će narod, umjesto da ga opominje na umiranje, tu i tamo podsjetiti da je uopće živ, da su poznati pobjednici tranzicije i da se uokolo vozaju u crnim, matiranim visokolitrašima kojima tjeraju stoku i bubašvabe. Da ih podsjeti da je tuzemna demokracija kondominij za političke sistem u okviru kojih su birači slobodni birati koja im se služba za korisnike reprezenata krupnog kapitala najviše dopada. Da je tranzicija, bazično gledano, kao jedna tužna epizoda u životu gojazne udovice koja si uoči Nove godine obećaje smršavjeti. I da je zaista kasno da itko ovdje ubije dadilju tih 60 hiljada unesrećenih života.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
