Kao i uvijek, tako i danas postoji zvuk koji definira generaciju – odnosno pokretače nekakve možebitne scene – srednjoškolce. Taj je zvuk, na nečiju sreću i nečiju žalost, odraz svijeta u kojem je on nastao.
Revolucija je, po definiciji kakvu nam daje Meriam-Webster, određena kao ‘nagla, radikalna ili kompletna promjena.’ Definicija je jasna, i ono što je najvažnije – semantički čvrsta, kratka i jednostavna. No, svejedno; unatoč tomu da je iznositi naizgled radikalne teze poput ove na današnjem repertoaru možda nezahvalno i ulazi u nejasan prostor – potruditi ću se suzbiti neke od oblika cinizma koji dominiraju u raspravama kakve se mogu odviti unutar krugova ‘kužera’ koji svoje subotnje večeri provode oplakujući mlade, scenu i glazbenike i reći da mi se čini kako je revolucija na globalnom glazbenom platnu zapravo na vidiku.
Kao i uvijek, postoji zvuk koji definira generaciju – odnosno pokretače nekakve možebitne scene – srednjoškolce. (Zanimljivo je kako se taj faktor zapravo nikada ne mijenja – neovisno o tome u kojoj smo godini, kakav sociopolitički kontekst gura globalne trendove i na koju foru oni postaju bitan dio rasprave.) Taj je zvuk, na nečiju sreću i nečiju žalost, odraz svijeta u kojem je on nastao. Autotune, isprazna lirika, apolitičnost, apatija i generalno nekreativne, repetitivne matrice – sve to biva upakirano u ambalažu zvanu trap – koji je, isto kao i svaki sound ranijih generacija vremenom stekao status globalnog fenomena.
Jedna stvar je sigurna – Covid-19 je, uz sve s pravom negativne konotacije koje se vežu uz vremenski period pandemije – dvoje ljudi lansirao u, s umjetničke strane priče, najbogatiji dio glazbene stratosfere. Govorim, naravno, o dvojici koji predstavljaju novu generaciju glazbenika i koji stoje kao predvodnici trap fenomena – Post Maloneu i Machine Gun Kellyju, pravim imenima Austin Richard Post i Colson Baker.
Post Malone je uvijek bio tip širokih pogleda za standarde generacije koju predvodi što se glazbe i životnih pogleda tiče. Uz to je i kristalno jasan glede svojih političkih stavova. (To da mu je Bernie Sanders politički favorit spomenuo je više puta u intervjuima i javnim obraćanjima, a aktivan je i u guranju anarhističke retorike u javne rasprave.) Njegov – po mom skromnom mišljenju – najveći i najbolji ‘jebite se svi’ trenutak usmjeren prema publici koja je došla selektivno pratiti koncert i kidati isključivo na njegov najveći hit „Rockstar“ dogodio se 2017. godine kada je u Bostonskoj House of Blues umjesto „Rockstar“ koju je publika željno iščekivala odsvirao „All Apologies“ od Nirvane u akustičnoj varijanti. Time je odao počast bendu koji, kako sam kaže, izuzetno cijeni, pružao je mogući edukativni trenutak mlađoj publici koja možda za takav zvuk (ali i Nirvanu kao takvu) još nije čula, ali je i dao do znanja da se na hitovima ne gradi ispunjenje čovjekove nutrine, kao ni opće zadovoljstvo. Njegov drugi studijski uradak, hvaljeni „Beerbongs & Bentleys“ sadrži za njega tada još netipičnu akustičnu baladu „Stay“ koja u svakom smislu odskače od trap estetike koju je sebi na prvi pogled zadao.
Nadalje, pored toga da se ne boji eksperimentirati sa zvukom, neku dozu ‘autoriteta’ na polju rock ‘n’ rolla je stekao nastupom sa Red Hot Chili Peppersima na Grammyjima prošle godine, kao i suradnjom sa Ozzyjem Osborneom na njegovom aktualnom albumu, a kao šlag na torti, u vrijeme prvog Covid vala udružio je snage sa Travisom Barkerom, bubnjarom punk benda Blink 182 kako bi odsvirali sedamdesetpetominutni set Nirvaninih pjesama na humanitarnom livestreamu za Covid-19 Solidarity Response Fund (što opet dokazuje činjenicu da on konkretno odskače od gore spomenute apatije, koja je, očito, pravilo). Radi se o kompletnom umjetniku koji, banalno rečeno, može predstavljati dobar uzor nekome tko ih traži – a k tome pružati i široki raspon glazbenih pravaca i zvukova koje bi mlada osoba trebala upijati.
Što se tiče Colsona – s njim je priča donekle slična. Glavna razlika između njega i Malonea jest ta da je njegov rast bio malo više organski – jako dugo je na sceni i njegovo prešaltavanje u rock vode došlo je postepeno – iako, istini na volju, gitare s jakim rock nabojem u njegovom opusu su konstanta. Kao i Post, od svojih lijevih stavova ne bježi, ali je nešto malo radikalniji… kratak fitilj je, očigledno, jedna od prisutnijih crta njegovog karaktera.
Što se tiče same žanrovske metamorfoze, sve je počelo izlaskom albuma „Hotel Diablo“ u srpnju 2019. godine. Unutar cjelokupne atmosfere albuma osjeti se utjecaj rock-related tonova i dionica, počevši od „Hollywood Whore“ koja je bila očiti homage Chesteru Beningtonu – preminulog frontmena benda Linkin Park – preko „Floor 13“ koja vješto barata trap elementima i mračnim metaliziranim gitarama, pa sve do melodične „I Think I’m OKAY“ koja je nastala u suradnji sa Travisom Barkerom i Yungbludom. (Yungblud je još jedan od novo-novovalnih umjetnika sa zapada koji se vodi onom ‘umjetnost ne poznaje ladice’, i shodno tome sad već možemo sa određenom sigurnošću reći da se kreće u jako zanimljivom smjeru.)
Nakon „Hotel Diabla“ pojavljuje se standalone singl „Why Are You Here“ koji ne poznaje niti posjeduje ikakve trap elemente – već stoji samo kao jako vješto napravljeni callback na zvuk tzv. 2000s radio rocka. Cijela priča oko „Hotel Diabla“ i nakon njega objavljenog singla očito ga je navela na razmišljanje o mogućoj full-fledged rock ploči – i kao direktan produkt toga rodila se ideja za album „Tickets To My Downfall“ objavljen u jesen ove godine. Naravno, konstanta konstantom ostaje, stoga ne iznenađuje da je MGK odlučio ponovno regrutirati Travisa Barkera, ovoga puta na malo dulje staze. Zasad su izašla tri singla: „Bloody Valentine“, „Concert For Aliens“ i „My Ex’s Best Friend“, koja je nastala u suradnji sa američkim reperom i producentom blackbearom. (Tu je isto zanimljivo naglasiti da – obzirom na atmosferski setting cijelog albuma (pop punk s elementima radijski pitkih melodija populariziranih početkom milenija) – zanimljivo je da se našlo ‘mjesta’ za jedno od vodećih imena novog vala R&B-a, kojem očito eksperimentiranje nije strani koncept; pjesma na kojoj se pojavljuje posjeduje i trap bass (koji se, doduše, pojavljuje samo u pozadini i nije presudni element kad je konkretna numera u pitanju), ali nekako vuče na već etablirani zvuk ploče i kao takva ne odskače previše. Sukus ove digresije svodi se na to da nisu samo ova dvojica protagonista na koje sam se osvrnuo željna novih pothvata, već se – čini se – vjetar u leđa daje i ostalim artistima koji djeluju na području modernog hip-hopa, barem do te mjere da se usude izvući nešto sasvim novo i još od njih neviđeno iz sebe.)
Sva nevjerojatno kreativna i kako inspirirana tako i inspirativna svita koja se okupila oko tih ljudi – Mod Sun, Trippie Red, Halsey, Iann Dior, Yungblud… ima ih na toj listi dosta, čini „prošlost“ ustvari puno pristupačnijom i bendove koji su odgajali gore navedene ljude (Nirvana, Led Zeppelin, Operation Ivy, Blink-182, Paramore…) sipa u uši mlađoj publici koja možda na jako široki milje glazbe ne bi naletjela onda kada treba, kada je najenergičnija i pod najvećim utjecajem; onda kada se upija najviše i kada se sluša najviše.
Prije nego zaključim priču, htio bih se pozabaviti likom i djelom Travisa Barkera. On je, naime, osoba koja je zaslužna za kredibilitet svih gore navedenih izvođača unutar rock krugova, i svaka njegova suradnja s njima daje im svojevrsni ‘rock kredibilitet’. Osim što je surađivao sa Post Maloneom i MGK-om, za vrijeme prvog vala koronavirusa pojavio se kao bubnjar na “Forever”, iskreno, zanimljivom i, kako tema koja se provlači ovim tekstom nalaže – eksperimentalnom izletu velikana Run The Jewels, i na taj način zvuk same numere odveo u nekom neočekivanom, čak u neku ruku i impresivnom, zadivljujućem smjeru. Osim što je zaslužan i za produciranje EP-a „Live Fast Die Whenever“ iza kojeg stoji trap dvojac $uicideboy$ (Travis se na EP-u čak i pojavljuje u ulozi bubnjara na pjesmi „Sour Grapes“), nedavno je snage udružio i sa mladom TikTok zvijezdom Jadenom Hosslerom (poznatiji pod stage imenom jxdn), s kojim planira uskoro izbaciti album – i svojom je vještom bubnjarskom i općenito glazbenom rukom omogućio mogući prodor i ogroman rast glazbeniku koji savršeno spaja mladenačku energiju sa modernim utjecajima trapa, hip hopa i srodnih gitarskih žanrova. Naši prostori, vjerovali ili ne, nisu lišeni fenomena kojim se bavimo: na albumu „Anđeli i bomboni“ Kuku$ se na „Besmrtni“ poigrao pop punk estetikom, a Ružno Pače, slovenski samotnjak hrvatskih korijena ovog momenta blista svojim prvim albumom „Hentai, Spid & Emo Pank!“. Zapravo mislim da tu nije toliko riječ o praćenju trendova koliko o globalnom osjećaju, kulturnom momentu koji traži jedan jaki preokret u općem pogledu na život i glazbu.
A sad, final verdict. Naravno da bi netko poput mene, čija pozadina ispisuje rock ‘n’ roll najviše od svega htio da se ti novi, od značaja očigledno veliki rock pothvati događaju unutar nekakve scene u kojoj je estetika gitare prisutna oduvijek. No bez obzira na to, ako se povratak duha rock ‘n’ rolla na najveću moguću stepenicu mainstreama naprosto mora dogoditi unutar dominantnog glazbenog, pa i pop kulturnog kruga – ‘ozloglašenog’ trapa – neka. U tome, kad malo bolje razmislim, ne vidim nikakav problem i svakim danom sam sve manje ciničan prema takvom nekom mogućem razvoju događaja (kojeg, na koncu i nalaže vrijeme post-sound au kojem trenutno obitavamo). Čak bih se usudio i nazvati pretjeranim optimistom. Nedavno sam čuo teoriju da su optimisti, u suštini, samo neobaviještene budale. Ali, eto, čak i ako je to istina – biram vjerovati u pozitivan ishod svega ovoga i navijam za povratak (kakav god on bio) rock-esque žanrova na mala vrata i u najprisutnije, najvažnije odaje javnih rasprava. Biram vjerovati – koliko god naivno to zvučao – u novu generaciju glazbenika koji će iskoristiti generalni groteskni društveni kolaps, uvidjeti što s tim društvom u raspadu ne valja, i baciti apatiju po strani. Nema se što više reći osim na zoomerima ostaje svijet, i po prvi puta u jako dugo vremena budućnost izgleda svjetla. Osjećaj je zaista fin i sjetan, kao da napokon dišemo punim plućima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
