Premalo poznat gorostas regionalnog kantautorstva, ali i neumoran društveni aktivist, odnosno „performer in rabljeni elekroakustični kantautor, zvezda margine“ Marko Brecelj nastupa u Močvari, Začaranoj, Zagreb, četvrtak, 9. travnja. Donosimo nekoliko uvodnih riječi samog izvođača. Zbog šarma, duhovitosti i autentičnosti, ostavismo ih u izvornoj slovenskoj srbohrvaščini.
PRVI DIO – Dva uvodna maila
2. travnja:
Zdravo Janko!
Zdravo mladiću!
Danijel Badanjak i njegov šef Kornel če me utopiti u odgovaranjima na pitanja u trenutku kad sam pred svojim režiserskim krštenjem (petog aprila, u nedelju, Kobarid). Jako sam preopterečen, međutim… potrudit ću se, ali zaista ne znam kako ću smoči. Nemoj mi zamjeriti ako mi ne uspije.
3. travnja:
Evo, napravio sam. Jutro je, žena me je izružila što riskiram formu, odnosno zdravlje, međutim, vrag me je natjerao i sastavio sam nešto, ne savršeno, ali iskreno, čini mi se. Što se filma tiče, naslov je „Brojanje u jeseni“. To je sedam pjesama snimljenih u sedam gradova: Kobarid, Beograd, Maribor, Sarajevo, Split, Kopar i Ljubljana. Producent je MINK Tolmin (organizator festivala Sajeta). To če biti performirani minimalistički dokumentarni mjuzikl. Prvi put da sam reditelj. Snimanje če trajati do 29. novembra (sedam puta tri dana). Pare (30 000 evra) će dati nekim čudom Slovenski filmski centar. Ima još više malih koproducenata. Toliko za sada.
DRUGI DIO – Intervu od dva pitanja
Na posljednjem zagrebačkom koncertu, ispred Potepuha, u rujnu 2014., rekoste da vam je unatrag dvadesetak godina bilo mrsko dolaziti u Zagreb, no da vam je dobar prijem publike na tom nastupu promijenio mišljenje.
Marko Brecelj: Zagrebški novinar iz Splita, Dražen Vrdoljak bio je čovjek koji je najjače podržao prodor Budožera na jugoslovensku scenu u samome početku. Jako smo se sprijateljili, zvali smo ga Vrdo Draženjak. Međutim, sa vremenom osjetio sam njegovu sklonost za Plavu travu zaborava kao skretanje ka ležernim ugođajima. Od mog odlazka iz Budožera počeli smo se nepovratno udaljavati. Zadnji put sam ga vidio u živo na festivalu Evrovizije u Zagrebu, on je tamo bio šef protokola ili direktor spektakla. Zlobnik sam došao s fotografom iza njegovih leđa i pozirao sam s velikom mrkvom iza njegovog dupeta.
Fotograf je (tako ja bar mislim) lažno izgubio film na kojoj je bila ta fotka. S njom sam, mrkvoterorista, najuglednijem hrvatskom, odnosno jugoslovenskom šmink kritičaru hteo saopštiti da o njemu mislim slično što sam deset godina prije mislio o Ivi Robiču u Opatiji. Tamo, na Opatijskom festivalu, estradnoj veličini Ivi, pijani prljavko, gurnuo sam prst kroz kamgarn pantalona u čmar, dok je pognute glave u veselom ljudskom vlaku prolazio kroz „tunel“, svečano veselo dignutih ruku pored našeg stola. Taj moj bezobrazluk Draženu se je tada veoma svideo.
Posle zagrebačke Evrovizije nismo se više nikad tražili, ni našli. Jugoslavija se raspala, njegov i naš prijatelj, kritičar Darko Glavan postao je tvrdi Hrvat. U Nizozemsku otišli su Sexa, u Dansku odselio se Zlatko Burić. U ratu domovinskih zločinstava radio sam besomučno u koparskom MKC i tamo kao noj dočekao Dayton. Tuđmanovu državu i njen glavni grad iz nikada hrvatske Istre zamrzeo je i moj jugoslovenski odgoj. Nastala je nova sadašnjost s kojom se nikada saživjeti neću. Sarađivao sam s Feralovcima dok ga nije baš ta nova istina uništila.
Osim Močvare i prijatelja Darka Bečeića u Zagreb me 20 godina niko nije zvao ni na nastupe, ni na bilošta. Tek u vremenu procesa protiv Sanadera, pozvao me čovjek službeno u Muzej suvremenih umjetnosti. Moji programi interesovali su petnaest osoba kojima se još jednom zahvaljujem. Konačno sam lane, na tom nastupu koji si pomenuo, osetio da ipak postoji uzak, ali snažan krug ljudi koji cjene moj rad i moja stajališta. Moje rodno Sarajevo nikad više neće biti grad u kojem je Tin Ujević živeo više godina, iako je namjeravao tamo ostati samo par dana. Zagreb ne može biti naklon širini i otvorenosti dok god Miroslavu Krleži u njemu i iz njega ne vrate mjesto koje mu pripada. Ne tugujem, nego se nadam sa nekim razlozima među kojima je i tvoja želja da objaviš ovaj odgovor.
Najavljeno je da će nastup u Močvari biti multimedijalni događaj koji će osim izvedbi vaših pjesama obuhvatiti diskusiju o položaju civilnog društva u Sloveniji i predstavljanje mekog terorizma. Zašto sve to, a ne samo koncert?
Marko Brecelj: Zato jer sam naravomučitelj, meki terorist. Gnjavim publiku željnu prije i iznad svega zabave, i organizatore koji ugađaju očekujučim uglavnom zabavu (razonodu). Želio sam da program počne u pet popodne, ali me je Kornel Močvarin obavestio da publika u Močvari nije navikla dolaziti popodne. Umjesto u pet popodne, o položaju civilnog društva, o savezu samoniklih prizorišta Ustanovi nevladinih udruga omladinskog polja Pohorski bataljon i o Mekom terorizmu kao oruđu (oružju) civilnog društva tako, da moje izlaganje traje sat vremena, a iza toga da nastane razprava, odnosno uzvratno informiranje o tome kakav je položaj u Hrvatskoj, prisiljen sam bio sabiti sve skupa u pola sata – od dvadeset sati i trideset minuta do dvadeset i jedan sat.
Zatim izlaganje o Mekom terorizmu, s projekcijama koje prirodno po snazi i bogatosti može trajati 2 sata, biti će koncentrirano u jedan sat, do 22 h. Prihvatio sam diktat (po meni) razmaženog konzumizma, procjenjujući da su razlozi i sasvim praktične (materijalne) prirode. Jeftinije je, naime, u slučaju deficitarnog koncerta ljude koji tamo rade plaćati manje sati. Moji (naši) nastupi po pravilu donose gubitak.
Ja kao organizator, odnosno predavač, želio bih da dođu dvije osobe koje razumiju i jedna koja zna i željna je dvosmjerne komunikacije. Uvjeren sam da je jedna jedina osoba koja je kreativna i radoznala naše največe bogatstvo. Takvim retkim ljudima treba se posvetiti, oni jedini otvaraju Vrata u sutra. Ako su uz to još mladi, toliko bolje.
Meni je smisaona kulturna priredba samo ona koja je i agitacija, koja traži od prisutnih i napor odnosno sabranost. Zbog toga ću performirati i agitacijskim komentarima „kvariti“ sam koncert, smarati naročito mlade.
TREĆI DIO – Još jedan kratki obavijesni mail
6. travnja:
Danas ujutro ustali smo u pet i otišli snimiti najprije groblje, a zatim me je seljak pjesnik s traktorom (meni i magarokolica s dvodimenzionalnim Feom) stavio na kesten (visina sedam metara). Poslati ćemo ti fotku instalacije. Fotografa na žalost nije bilo, a događaj je snimljen s pet kamera. Sinoć smo u Kobaridu skoro napunili dvoranu, što je rijetkost i program je trajao sa jednim poluvremenom od pola sata, 4 (četiri) sata.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
