‘Gnjavim publiku željnu prije i iznad svega zabave i organizatore koji im ugađaju’

Premalo poznat gorostas regionalnog kantautorstva, ali i neumoran društveni aktivist, odnosno „performer in rabljeni elekroakustični kantautor, zvezda margine“ Marko Brecelj nastupa u Močvari, Začaranoj, Zagreb, četvrtak, 9. travnja. Donosimo nekoliko uvodnih riječi samog izvođača. Zbog šarma, duhovitosti i autentičnosti, ostavismo ih u izvornoj slovenskoj srbohrvaščini.

Marko Brecelj - Autoportret 'Markorolada'
Marko Brecelj – Autoportret ‘Markorolada’

PRVI DIO – Dva uvodna maila

2. travnja:

Zdravo Janko!

Zdravo mladiću!

Danijel Badanjak i njegov šef Kornel če me utopiti u odgovaranjima na pitanja u trenutku kad sam pred svojim režiserskim krštenjem (petog aprila, u nedelju, Kobarid). Jako sam preopterečen, međutim… potrudit ću se, ali zaista ne znam kako ću smoči. Nemoj mi zamjeriti ako mi ne uspije.

3. travnja:

Evo, napravio sam. Jutro je, žena me je izružila što riskiram formu, odnosno zdravlje, međutim, vrag me je natjerao i sastavio sam nešto, ne savršeno, ali iskreno, čini mi se. Što se filma tiče, naslov je „Brojanje u jeseni“. To je sedam pjesama snimljenih u sedam gradova: Kobarid, Beograd, Maribor, Sarajevo, Split, Kopar i Ljubljana. Producent je MINK Tolmin (organizator festivala Sajeta). To če biti performirani minimalistički dokumentarni mjuzikl. Prvi put da sam reditelj. Snimanje če trajati do 29. novembra (sedam puta tri dana). Pare (30 000 evra) će dati nekim čudom Slovenski filmski centar. Ima još više malih koproducenata. Toliko za sada.

Breceljev 'Cockatail' - nezaobilazni dio glazbene lektire
Breceljev ‘Cockatail’ – nezaobilazni dio glazbene lektire

DRUGI DIO – Intervu od dva pitanja

Na posljednjem zagrebačkom koncertu, ispred Potepuha, u rujnu 2014., rekoste da vam je unatrag dvadesetak godina bilo mrsko dolaziti u Zagreb, no da vam je dobar prijem publike na tom nastupu promijenio mišljenje.

Marko Brecelj: Zagrebški novinar iz Splita, Dražen Vrdoljak bio je čovjek koji je najjače podržao prodor Budožera na jugoslovensku scenu u samome početku. Jako smo se sprijateljili, zvali smo ga Vrdo Draženjak. Međutim, sa vremenom osjetio sam njegovu sklonost za Plavu travu zaborava kao skretanje ka ležernim ugođajima. Od mog odlazka iz Budožera počeli smo se nepovratno udaljavati. Zadnji put sam ga vidio u živo na festivalu Evrovizije u Zagrebu, on je tamo bio šef protokola ili direktor spektakla. Zlobnik sam došao s fotografom iza njegovih leđa i pozirao sam s velikom mrkvom iza njegovog dupeta.

Fotograf je (tako ja bar mislim) lažno izgubio film na kojoj je bila ta fotka. S njom sam, mrkvoterorista, najuglednijem hrvatskom, odnosno jugoslovenskom šmink kritičaru hteo saopštiti da o njemu mislim slično što sam deset godina prije mislio o Ivi Robiču u Opatiji. Tamo, na Opatijskom festivalu, estradnoj veličini Ivi, pijani prljavko, gurnuo sam prst kroz kamgarn pantalona u čmar, dok je pognute glave u veselom ljudskom vlaku prolazio kroz „tunel“, svečano veselo dignutih ruku pored našeg stola. Taj moj bezobrazluk Draženu se je tada veoma svideo.

Posle zagrebačke Evrovizije nismo se više nikad tražili, ni našli. Jugoslavija se raspala, njegov i naš prijatelj, kritičar Darko Glavan postao je tvrdi Hrvat. U Nizozemsku otišli su Sexa, u Dansku odselio se Zlatko Burić. U ratu domovinskih zločinstava radio sam besomučno u koparskom MKC i tamo kao noj dočekao Dayton. Tuđmanovu državu i njen glavni grad iz nikada hrvatske Istre zamrzeo je i moj jugoslovenski odgoj. Nastala je nova sadašnjost s kojom se nikada saživjeti neću. Sarađivao sam s Feralovcima dok ga nije baš ta nova istina uništila.

Osim Močvare i prijatelja Darka Bečeića u Zagreb me 20 godina niko nije zvao ni na nastupe, ni na bilošta. Tek u vremenu procesa protiv Sanadera, pozvao me čovjek službeno u Muzej suvremenih umjetnosti. Moji programi interesovali su petnaest osoba kojima se još jednom zahvaljujem. Konačno sam lane, na tom nastupu koji si pomenuo, osetio da ipak postoji uzak, ali snažan krug ljudi koji cjene moj rad i moja stajališta. Moje rodno Sarajevo nikad više neće biti grad u kojem je Tin Ujević živeo više godina, iako je namjeravao tamo ostati samo par dana. Zagreb ne može biti naklon širini i otvorenosti dok god Miroslavu Krleži u njemu i iz njega ne vrate mjesto koje mu pripada. Ne tugujem, nego se nadam sa nekim razlozima među kojima je i tvoja želja da objaviš ovaj odgovor. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh