Naoštreni je Goribor potpuno rasturio krcatu Močvaru svirkom od puna dva sata.
Najava posljednjeg koncerta Goribora prije duže kreativne pauze zaintrigirala je sinoć mnoge poklonike ovog benda koji su u ogromnom broju pohrlili u Močvaru pogledati poslovično kvalitetan live nastup ove jedinstvene pojave na domaćoj sceni.
Da, na domaćoj sceni. Jer, premda Goribor jest srpski bend, svoju su afirmaciju zaradili zahvaljujući hrvatskim kritičarima i izdavačima koji su shvatili da je poezija jednako vrijedna na bilo kojemu jeziku, pa tako i na onome koji se tek u natruhama razlikuje od našega, sviđalo se to ili ne proklamatorima razlika hrvatskog i srpskog i piscima razlikovnih rječnika. Pa ako se pritom još u svojoj poeziji dotiču tema koje možda nisu globalno univerzalne, ali svakako jesu univerzalne na našem mikro-regionalnom nivou, napaćenom i izmaltretiranom ratovima, primitivizmom, kretenizmom, nacionalizmom, ksenofobijom i općim beznađem, bez problema ih se može svrstati u perjanice domaće glazbene scene. Ako baš moram komparirati (a moram, jer u glazbi uvijek tražim neke prepoznatljive utjecaje) mene osobno podsjećaju na neku nadgradnju kasnih, turobnih Partibrejkersa koji više ne mare za pamtljive refrene, a atmosferom pomalo bacaju i na The Doors bez orgulja.
Osobno, prisustvovala sam već nekoliko puta koncertima Goribora i svaki je od njih bio korektan, no do jučer me, priznajem, živim nastupom nisu baš obarali s nogu, kao što su to nekoć, u mračnim devedesetima, činili Partibrejkersi svojim poznatim slovenskim koncertima za zakinutu hrvatsku publiku. No sinoćnji je nastup u Močvari, koji je, nekako se potrefilo, uspio pasti na jedan izrazito težak i depresivan dan terora južine, jedan od onih za kakvih St vjerojatno stvara svoju depresivnu poeziju upakiranu u sirovi, prljavi rokenrol zvuk s blues primjesama, bio veličanstven. Doprinio je tome vjerojatno i ambijent kluba Močvara koji je kao rođen za koncerte Goribora, za razliku od primjerice Tvornice koja je nehotice njihov odličan nastup učinila pomalo sterilnim i jednosmjernim.
Poznat po tome da na koncertima publiku ne doživljava, St redovito dok pjeva stoji lijevim profilom okrenut od nje, a u trenucima kad ne pjeva okrene joj leđa, što daje pomalo autističan štih, na kakav publika uglavnom nije navikla, budući da su upravo frontmani na koncertima oni koji se redovito trude pumpati atmosferu. Aleksandra, međutim, za to nije nimalo briga, on je uživljen u svoj koncentrirani performans i ne hajeći za poglede djevojčica žmireći recitira, stenje ili urla, već prema potrebi emocije koju pojedina pjesma zahtijeva, izgledajući pritom poput ranjenog ptića kojega bi najradije podragao po glavi i zavio mu slomljeno krilo. Goribor nije šarmantan bend, ne pokušava nikoga zavesti ni prodati mu priču, dapače. Nije ih lako voljeti, unatoč tome što su glazbeno izuzetno kvalitetni i usvirani, ali ih je vrlo jednostavno cijeniti upravo zbog te nehajnosti kojom odišu, te nezainteresiranosti za feedback, te iskrenosti koja je toliko u deficitu u ovom prijetvornom svijetu u kojem je glavna preokupacija svih na sceni da se po svaku cijenu dopadnu, pa konzekvento na tome i zarade. Goriboru je to, čini se, zadnje na pameti, oni ne postoje ni zbog obožavanja ni zbog para. To su ljudi koji se glazbom bave iz puke potrebe da iz sebe izbace frustraciju, da kažu ono što nije još rečeno, a ono što već jest podignu na neku novu razinu, a jučerašnji je koncert, posljednji u tko zna koliko vremena, to pokazao više nego ijedan prethodni, jer je naoštreni Goribor potpuno rasturio krcatu Močvaru svirkom od puna dva sata.
Pa iako sam bila uvjerena da će me već spomenuti težak i depresivan dan ovim koncertom dokusuriti, dogodilo se upravo suprotno; Goriborova inherentna depresija nekako je uspjela neutralizirati moju akutnu depresiju izazvanu niskim tlakom i južinom, pa sam gotovo čitav koncert, kojim začudo nisu dominirale lagane pjesme, proplesala zajedno s ostatkom oduševljene publike. Lijep pozdravni koncert zagrebačkoj publici koja ih neskriveno ljubi i jedva čeka novi materijal.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
