Goribor u Vintageu 2. dio – uzbuđenje sporog truckanja u apokalipsu

Goribor je i druge koncertne večeri napunio Vintage Industrial Bar i dva sata oduševljavao prisutne svojim potmulim apokaliptičnim transom.

Goribor u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Obzirom da smo u sve gorim i gorim vremenima nekako je logično sve dublje prožimanje sa stihovima Aleksandra Stojkovića St-a koje podupire precizno ubojit bend iza njega, tj. Pity, Uža i Darko. Nije to više krik duše iz zaboravljenog i sudbini prepuštenog gradića Bora na periferiji Srbije. Odzvanja i Zagreb sličnom potmulom neizvjesnošću.

Ima Goribor u redovima svoje publike i onih, popularno zvanih, hipstera, ali više je istomišljenika, pojedinaca koji upijaju komunikaciju s tim bendom, iako ona klasična koncertna komunikacije na relacije frontmen-publika uglavnom izostaje. Aleksandar Stojković i to kad učini, učini kroz stihove, a i onda kad se to dogodi kao da sažme cijeli trenutak u njih, kao da su i bili pisanu upravo za taj trenutak… Kao da je sve rekao upravo o ovom vremenu kad je izgovorio: „I znam da je teško i da ništa nije smešno, kad sve iz početka mora da krene…“ najavivši pjesmu „Početka“ nakon čega je Goribor još jednom uronio u mantru svog iščašenog organskog trip-hopa, usisavajući sve oko sebe u glazbenoj potrazi za katarzom u kojoj kao da publika ne postoji. Takvi su bili na 10. Art & Music Festivalu, prvi put u Zagrebu u Ksetu, zatim u Močvari i Tvornici kad je „Evo je banja“ zaorala scenom dublje nego je itko mogao očekivati, i potpuno isti u četvrtak i petak u Vintageu – stalno u potrazi za katarzom koju naizgled ne pronalaze, ostavljajući publiku uvijek u tom nekom vakuumu. Kao da se ista nekim slučajem neopazice ušuljala na probu u njihovu prostoriju, jednako tako čekajući neku eksploziju, neko olakšanje, neki pravi: „Sve je okej ljubavi moja“, nakon kojeg će uistinu biti sve u redu. Ali nije, i nikad se ne dešava – vječita tranzicija u vagonu bez prozora i stanica. Putovanje s Goriborom je kao putovanje u Gulag.

No možda upravo tu i jest kvaka, jer uvijek je važnije putovanje od cilja. A putovanje s Goriborom je puno boja, mirisa i komunikacije, i kad je miris smrad, boja siva, a komunikacija štura. Nije tu važno je li bend više ili manje uvježban ili jel’ ga uopće ima, kao što je to bio slučaj 2006. na pozonici Kaštela u Puli, već izlazi li ta emocija izvan pozornice. Na posljednjem nastupu u petak su izlazile, od trenutka kad je St zapjevao „Moje misli“ do „Uzalud se budiš“, posljednje u službenom dijelu koncerta i bisa na kojem nije kao prve večeri izveden „St bluz“ već „Prati i ćuti“ nakon koje kao da je u zraku ostao visjeti stih: „Ni sam, ni sa sobom, ni sa njima…“ Katarza je izostala, St nas je sve atomizirao, ukinuo tu neformalnu grupu koja se zove publika, otpravio svakog i nikog…

I onda opet, kao i svaki put do sada, misao o prisustvovanju uistinu odličnom koncertu provali u mozak kasnije. Kao da dolazak na cilj probudi prazninu u kojoj se čovjek s osmjehom sjeti proživljenog putovanja, tog truckanja u apokalipsu.

Saznajte više:

Goribor u Vintageu – Narkoleptični pjesnik pasivnog otpora

ST: Najgore je kad čovjek pomisli da može sve kontrolirati

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh