Pjesme su previše nalik jedna drugoj i zabetonirane u nekakvom srednjem tempu, negdje na razmeđi disca, electro popa i hip-hopa uz nemalu dozu tugaljivosti, minimum izlaženja iz zone komfora i pokušaja da spoje nespojivo.
Od svih nosilaca britpop spomenice iz devedesetih, Damon Albarn pokazao se kao daleko najeklektičniji i igranju na sigurno najmanje skloni autor. Nakon raspada Blura prije sad već gotovo dvadeset godina tako je okupljao supergrupe poput The Good, The Bad and The Queen, skladao opere i mjuzikle, kretao na glazbene ekspedicije po Maliju i Nigeriji, no najuspješniji od svih njegovih projekata bio je animirani bend Gorillaz, poznat po ugošćivanju muzičara najrazličitijih žanrova i statusa te pristupu glazbi u kojem ima mjesta za doslovno svaku ideju i (pop) eksperiment.
U tom kontekstu „Cracker Island“ djeluje dosta razočaravajuće – pjesme su previše nalik jedna drugoj i zabetonirane u nekakvom srednjem tempu, negdje na razmeđi disca, electro popa i hip-hopa uz nemalu dozu tugaljivosti, minimum izlaženja iz zone komfora i pokušaja da spoje nespojivo.
Jedinu kakvu-takvu novinu u zvuku Gorillaza donijeli su utjecaji losandželeske pop i soft-rock škole kao u „Oil“ gdje im vokalno asistira Stevie Nicks. Osim te, u nešto boljem prvom dijelu albuma nalazimo i naslovnu pjesmu koja zvuči kao da je disco, umjesto u New Yorku, nastao u Kaliforniji, boomersku melankoliju „The Tired Influencer“ i dosta dobru, Pet Shop Boysima relativno blisku „Silent Running“. Čak i one, međutim, ostavljaju dojam da “gorile” voze na autopilotu, oslanjajući se tek na jedan do dva, najdirektnija i komercijalno najuspješnija elementa svoga zvučnog mozaika.
„New Gold“ gostovanjem Tame Impale i repera Bootieja Browna evocira kvalitetniju suradnju s Gruffom Rhysom i De La Soul na „Superfast Jellyfish“ s ploče „Plastic Beach“; „Baby Queen“ nije loša, ali ni pretjerano pamtljiva, dok im je portorikanski latino traper Bad Bunny asistirao u vjerojatno najgoroj skladbi njihove karijere, istinski užasnoj „Tormenta“.
Konačnu ocjenu ipak donekle popravlja završnica, prvenstveno zbog „Skinny Ape“ koja povezuje nekad i sad, odnosno britansku psihodeliju šezdesetih i dub kasnih sedamdesetih sa zvukovima bližim današnjici. Točku na i donosi suradnja s Beckom u „Possession Island“, pjesmi koja se mogla naći na njegovom legendarnom crnjaku „Sea Change“, ali i na povratničkom izdanju Blura „The Magic Whip“.
Prije nešto manje od godinu i pol dana, Albarn je objavio težak i tmuran solo album „The Nearer the Fountain, More Pure the Stream Flows“ na kojem se lako mogao steći dojam da slušate potpuno slomljenog čovjeka. „Cracker Island“ često djeluje kao da je netko tog slomljenog čovjeka natjerao da napiše niz disco pjesama.
Ocjena: 6/10
(Parlophone/Warner, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
