Točno na 100. obljetnicu rođenja, 28.1.2023. u Centru Gervais u Opatiji je održan koncert ‘Ivi Robiću u spomen’. Istog dana, ranije, gotovo na istom mjestu održana je tribina ‘Ivo Robić – jučer, danas, sutra’. Jedan dan ranije, u Johannu Francku u Zagrebu također je održana koncertna večer u spomen na njega nazvana ‘100. rođendan Ive Robića’.
Baš zato što Ivu Robića nije potrebno posebno predstavljati – treba ga posebno predstavljati. Ako nije bio prvi pjevač, onda je bio prvi (a možda i najstroži) zlatni standard za kvalitetu pjevanja, pjesama i muzike. Naramak pjesama koje je on pjevao, a neke i potpisao, postale su evergreeni, tretiraju se kao narodne pjesme, i zaboravlja se tko ih je prvo otpjevao ili napisao. Na “stranom terenu”, u dalekom svijetu bio je zapažen na top-listama, pa tako i u SAD, i to na način kakav je do današnjeg dana nedostižan hrvatskim muzičarima.
Pa ipak, proslava njegove stote obljetnice rođenja je više asocirala na hvale vrijedan rad nekolicine entuzijasta (od kojih su najvidljiviji David Danijel i Robert Mareković) i sporadično uključivanje lokalnih političara, nego na institucionalno obilježavanje važne obljetnice jednog od najvećih umjetnika koje je Hrvatska ikad imala. S druge strane, to je bio Ivo Robić, čovjek koji je, kako kažu upućeni, nakon što je došao u Zagreb, upitao šefa orkestra koliko treba platiti da Ivo s njima svira (padaju mi na pamet razni domaći estradni vukodlaci koji bi mrtvo hladno rekli svotu uz napomenu: “Žao mi je”). S obzirom na talent i radne navike, Ivo Robić bi vjerojatno uspio i da je krenuo iz bilo kojeg dijela svijeta, pa, kao što ništa nije moglo zaustaviti njegov talent, valjda je onda u redu da proslava stote obljetnice rođenja Ive Robića bude spontana, vođena motiviranim ljudima kojima on nešto znači. Dežurni kritičari bi rekli – trebao bi nešto značiti svima.
Koncert “Ivi Robiću u spomen” je prenošen preko društvenih mreža i Youtubea, što je (blago rečeno) razočarenje za sve “normalne” televizijske kanale u Hrvatskoj koje nisu našle interes da se tako nešto objavi. “Glavni tulum subote uvečer” je bila dodjela nagrada drugog medija za proteklu godinu. Prijenos preko Youtubea je dao opatijskom koncertu svojevrsnu zavjetrinu van okružja mainstreama i iritantnog domaćeg glamura – naprosto, tko je došao, dobro je došao. Uostalom, Ivo Robić je u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća bio neka vrsta naše verzije Youtubea, ako znamo da je njegova obrada pjesme “Shake, Rattle and Roll” iz 1956. bila prva rock’n’roll snimka na prostorima nekadašnje Jugoslavije i ako znamo da je bio vrlo ažuran što se tiče glazbenih trendova u pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Repertoar je brzo učio, i različitim se žanrovima (jazz, šlager, šansona….) lako prilagođavao, a i različite žanrove je prilagođavao sebi, zanimljivo je usporediti “Save The Last Dance For Me” u izvedbi Driftersa, i “Sedamnaestogodišnjoj” koja je prepjev dotične pjesme: u prvoj muški vokal je ranjiv i molećiv, dok je Robić empatičan, ali samopouzdan.
Najveći scenski teret pjevanja Robićevih pjesama je preuzeo David Danijel, pjevač lijepe boje glasa, dugogodišnji poštovatelj Robićevog rada te svojevremeno pokretač web-stranice o Ivi Robiću, koji je kroz niz priča dočarao jedinstveni Robićev umjetnički put. Odabir pjesama nije ostavljao neka iznenađenja, a uz prateći sastav, Danijelu su u izvođenju pjesama pomogli Radojka Šverko, Zdenka Kovačiček i Miro Ungar. U svom obraćanju publici, Radojka Šverko je rekla da ga je, tijekom svog boravka u Americi, gledala u Ed Sullivan Showu (onom koji je pomogao da Elvis i Beatlesi postanu prepoznatljivi u SAD) što joj je bio podstrek za dalji rad. Stari asovi domaće glazbene scene su izvrsno izveli Robićeve pjesme, a sve je krasilo poštovanje prema radu velikog pjevača. Muzika je bila pitka, profesionalno izvedena, a kompletan ugođaj je sugerirao da općinstvo odaje počast lokalnom heroju. Robić je bio i to, ali nije bio samo to, no za takav ugođaj nisu krivi ni organizatori, a ni izvođači, ni publika.
S obzirom na sporost institucija, samo želim ukazati da će za 13 godina biti sto godina od rođenja Vice Vukova, a za 15 godina biti stota obljetnica rođenja Arsena Dedića pa da na vrijeme u Ministarstvu kulture bar to stave u kalendar.