Guitar Hero – kako je gitaristički antitalent izliječio frustracije iz mladosti

Nema žica, ne zahtijeva stopostotnu preciznost, lagana je, trzalica je suvišna i nakon nekoliko sati vježbanja svirate bolje od Zakka Wyldea. Ukratko, nerealizirani gitarist napokon je pronašao gitaru svog života…

  • 1
    Share
Guitar Hero

U početku bijaše Melodija Mengeš, Slovenka zamamnih oblina, gitara koja je otrpjela na tisuće rotacija ona četiri akorda iz „Balkana“, isto toliko puta  „Smoke on the Water“ uvijek izvan ritma i nebrojena kreveljenja uz „Jedinu moju“ i „Krivo je more“. Rijetko je kad imala svih šest žica, koje su još rjeđe bile naštimane, svaki dan pojavila bi se nova pukotina, tu i tamo bi se napunila morem,  jagodice su neprestalno krvarile, a i uvijek se u društvu našao netko tko svira deset puta bolje i tko je s najboljim komadom večeri završio negdje na mračnoj strani rive. Ipak, biti vlasnikom akustične gitare u godinama kad se Steve Vai priključio Whitesnakeu, a Yngwieju Malmsteenu se tek zakuhavala solo karijera, bilo je skroz frajerski.

U vrijeme kad sam umirovio svoju namučenu Melodiju i opalio zadnji akord na trajektu za Grčku, gitara bez žica, lagana k’o pero, koja radi na baterije i ne treba joj pojačalo, koja ne predstavlja vrhunac pijanog druženja na noćnom zraku nego vodi ka izolaciji u četiri zida, koju svako dijete može svirati puno bolje od odraslih, bila je nezamisliva. Uostalom, kao i mobiteli, GMO, Goranov Wimbledon, premijer u zatvoru… Svašta se ludoga ostvarilo, pa zašto ne bi i nešto toliko naizgled besmisleno poput Guitar Heroa?

Guitar Hero našao se na mom ramenu dva desetljeća nakon što je u mojim snovima zamrla i posljednja nada o karijeri međunarodne gitarističke rock zvijezde. Za jednog dokazanog antisluhistu mogućnost da relativno točno odsvira najluđe solaže Metallice, Ragea, Satrianija ili Culta, bila je nevjerojatno primamljiva, pa makar se radilo o sviranju plastične gitarice koja totalno štreberski stoji visoko na prsima. Trzalice nema, ključeva na vratu nema, efekti nisu potrebni, svira se pred punim dvoranama, koncert može trajati čitavu noć, a ako pogriješite krećete ispočetka, konzola vam to neće prigovoriti, niti će itko zahtijevati povrat novca od ulaznice.

Pritiskanje prave boje na gitari, pokušavajući uhvatiti ritam sa slijedom na ekranu, pokazalo se povećim problemom. Nije ni čudo što Slash nikad nije uspio pobijediti samog sebe. Bez obzira na to, zaraza je trenutačna, iako se većinu vremena ponašate poput budale koja neprestalno psuje prema televiziji. S vremenom postajete vrlo dobri, pa vam zahtjevni medium mode više i nije toliki bauk. Vještina sviranje prave gitare, srećom, nema veze s umješnošću igranja Guitar Heroa. Budući da sam upravo savladao „Scream Aim Fire“ od Bullet for My Valentine, izazivam sve one frajerčine koji su uz more nama ispodprosječnim gitaristima preotimali cure, da izađu na megdan, pa da vidimo tko će sad povaliti više obožavateljica. Doduše, virtualnih, al’ zar danas ima neke razlike?

Guitar Hero

Guitar Hero, unatoč njegovim osporavateljima, nije nikakva prijetnja rock and rollu i ne vodi njegovoj propasti. Ushit kad u duelu pobijedite strašnog Zakka Wyldea ili svladate nepogrešivog Teda Nugenta, neprocjenjiv je, a isto tako i neostvariv u ovom našem tzv. stvarnom svijetu. Također, rijetka je to prilika klincima da se upoznaju s thrash metal hitom „Antisocial“ u originalnoj verziji Trusta, da se navuku na opus Motorheada, Interpola ili Smashing Pumpkinsa, da zavire u povijest rock glazbe i možda shvate da je postojalo nešto i prije Tokio Hotela. Globalna rock scena može samo profitirati, jer Guitar Hero ima svoj kreativni kraj, dok su mogućnosti „prave“ gitare beskonačne. Shvati li to jedan od deset igrača GH-a i plastiku jednog dana zamijeni drvom, uzme u ruke pravu stvar, eto napretka.

Zato su presmiješni „pravi“ gitaristi koji na spomen Guitar Heroa frkću s visoka. Sreo sam nekoliko takvih. Kad bi vrijedila njihova parola „bolje da uče svirati normalan instrument i ostave se te igračke“, onda i svi oni koji igraju Fifu gube vrijeme. Umjesto da se preznojavaju nad joystickom, zašto fino ne pokucaju na vrata Barcelone i ponude im svoje usluge? Evo što kaže Bill Wyman, odbjegli Rolling Stone: „Nisam previše oduševljen takvim igrama. Mladi imaju sve manje volje posvetiti se pravim instrumentima.“ E pa, poštovani Bille, bolje je da ti mladi cijeloga života ne dotaknu prave žice, nego da im bend na pozornici zvuči ovako: [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Vr3sveaB8hw[/youtube]

Naravno, ako moram birati, ipak je to stara dobra Melodija. Ne samo zato što ona košta par stotina kuna, a Guitar Hero nekoliko tisuća, već i stoga što je GH nepraktičan. Naime, čak i da uspijete do rive sprovesti struju, dogurati televizor i savršeno pogađati boje, konzola ne nudi ni „Jedinu moju“, niti „Crnog leptira“. Jer ne može se baš zavoditi uz Motorheadov „Overkill“. A i da može, uvijek će se pojaviti neki šminker koji to izvodi bolje, a barem je deset godina mlađi.

Mali vodič za nerealizirane talente „pravog“ sviranja koji žele otkriti čari soliranja u virtualnom svijetu:

Beginner. Na ovom nivou, koji ustvari služi da biste se naviknuli na ekran, zvukove, tipke i sistem rada, još uvijek niste spremni shvatiti zašto se oko nečega tako jednostavnog digla tolika buka. Odsvirate Nirvaninu unplugged verziju „About a Girl“ bez prevelikog truda i već se osjećate spremnima za easy mode. Muzičari na ekranu izgledaju vam smiješni i bezvezni, grafika vam se čini pretpotopnom, niste impresionirani.

Guitar Hero

Easy. Tri prsta lijeve ruke su u igri, uviđate da bi stvari mogle postati komplicirane. Odabirete „Eye of the Tiger“ Survivora i nekako uspijevate. No, više ni u ludilu nemate vremena za poručavanje događaja na ekranu, oči su zalijepljene isključivo za putujuće virtualne boje, zglobovi počinju boljeti. Pokušavate se riješiti cigarete i nataknuti je na vrh vrata, među žice, no takvo je nešto u ovoj novoj stvarnosti nemoguće. Guitar Hero dizajniran je isključivo za nepušače. Na ovoj razini zaraznost igre počinje djelovati, zarobljeni ste željom da pod svaku cijenu pobijedite glupu konzolu. Krajnjim naporom koncentracije izvučete „Hotel California“ do kraja, dobijete prolaz na osnovu otprilike 75 posto pogodaka i poželite se maknuti iz omalovažavajuće easy brzine.

Medium. Mali prst mora u funkciju, plava boja se pojavljuje. U drugoj trećini bilo koje pjesme dolazi do napadaja panike, prsti se pletu, a izrazito dosadna pjesma „Hey Man, Nice Shot“ grupe Filter dovodi vas do ludila. Nakon dvije neprospavane noći sjetite se da biste napokon mogli zaviriti u sekciju za vježbanje, koja vam se riječju „tutorials“ cijelo vrijeme nudila negdje po uglovima ekrana. S nekoliko naučenih novih fora konačno se rješavate grozomornog Filtera, iz prve prođete pokoju Ozzyjevu, rasturite Foo Fighterse, System of a Down i „Beat It“ Michaela Jacksona, pa puni lažnog samopouzdanja krenete korak dalje.

Ultra dosadni Filter: [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cWBudyQ5OtQ[/youtube]

Hard. Pametni ovdje odustaju i objese gitaru o klin. Jednostavno, malo tko ima šesti prst koji se na ovoj razini pokaže nužno potrebnim. Doduše, klinci s YouTubea upotrebljavaju obje ruke na vratu, bolje od Van Halena, no uz jureće boje na ekranu, bol u zglobovima, prste koji otkazuju poslušnost i pogađanje boja napamet, to je zadnje što se stigne napraviti. Gorepotpisani je digao ruke od svega kad mu je pred očima proletjela „Trapped Under Ice“ Metallice, bez ijednog pogođenog tona, osim možda pokojeg slučajno.

Expert. Ako ste dragovoljno prešli na ovaj stadij te i dalje uporno igrate, možda je vrijeme da se zapitate neka bitna, egzistencijalna pitanja. Recimo, kad ste zadnji put spavali, napustili stan, ručali? Na ovoj se razini najviše cijeni stopostotno odrađivanje „Through the Fire and Flames“ grupe DragonForce (ne miješati sa zagrebačkim Dragonfly, oni su dogurali samo do Eurosonga, ne i do Guitar Heroa). Evo vam primjer ovogodišnje Guinnessove rekorderke, nemojte da vas zavara njezina ljepota, ona je dokazani izvanzemaljac: [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=sRBh-44Osw8[/youtube]

  • 1
    Share

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X