Haustor ‘Original Album Collection’ – najbolja jugoslavenska grupa svih vremena?

Na popisu 100 najboljih, s kojeg su izostavljena po svakom kriteriju antologijska djela poput „Odpotovanja“ (1973) Tomaža Pengova, „Cocktaila“ (1974) Marka Brecelja i „Ikebane“ (1981) Lačnog Franza, na kojem je zastupljen samo jedan album Arsena Dedića, a nijedan jedini Drage Mlinarca, Đorđa Balaševića/Ranog mraza, Pankrta i Gustafa, a ni Ive Robića, Gabi Novak i Olivera Dragojevića, nalaze se sva četiri albuma Haustora – eponimni prvenac iz 1981. na četvrtom, njegov sljedbenik „Treći svijet“ (1984) na osmom, treći album „Bolero“ (1985) na 35., i posljednji, „Tajni grad“ (1988) na 78. mjestu. K tome, samostalni album „Apokalipso“ (1997) jedne Haustorove kreativne osovine, Darka Rundeka, smjestio se na 49., a „Totalno drukčiji od drugih“ (1989) Vještica, novog benda druge Haustorove kreativne osovine, Srđana (danas Samuela) Sachera na 47. mjestu.

Dok je Sacher, uvelike i vlastitim htijenjima, malo-pomalo izblijedio s glazbenih pozornica, Rundek, dobro je zamijećeno u RS-u, dosad nije povukao nijedan umjetnički pogrešan potez, a mada djeluje nenametljivo i odmjereno, danas je jedan od najvećih uglednika aktualne regionalne scene što je obuhvaća pojam rocka. Žale se, s pravom, u Rolling Stoneu, da osim prvenca (na digitalnom mediju izdanog 1997., odavna nedostupnog) nijedan album Haustora nije objavljen na CD-u, no ta je falinga, nasreću, u međuvremenu ispravljena paketićem u izdanju Croatia Recordsa koji sabire sva četiri Haustorova studijska albuma, opremljena materijalom što vjerno, u umanjenom formatu, replicira izvorne vizualije.

Objavljen u žiži novovalne kreativnosti tadašnje SFRJ, „Haustor“ je jedan od albuma koji najuže i najreprezentativnije definiraju vrline tog odsječka ovdašnje (pop-)rock glazbe. Posrijedi je malo čudo, i danas poticajno, posve neodoljivo prštavo vrelo energije, inventivnosti, duhovitosti i inteligencije, jedna od onih majstorija koje će mnogog slušatelja navesti da gotovo pomisli: „Pa uz malo sreće i truda, to bih i ja mogao, samo kad bih se sjetio.“ No kako reče pametan čovjek: „Komplicirano je biti jednostavan.“

Glazbom i stihom istodobno sjetan i vedar, bremenit i lak, duhovit i ozbiljan, lakonski i dubok, lokalan i globalan, radiofoničan i avangardan, pitak i zahtjevan itd. itbl., uostalom kao i svaki dobar rock and roll (bez obzira na stilske finese), „Haustor“ je, moglo bi se reći, primjer čistog mainstreama, srednje struje novoga vala, glazbeno ukotvljen između, recimo, radikalija „Bistriji ili tuplji čovjek biva kad“ (1981) Šarla akrobate i popizma „VIS Idola“ (1981) Idola, tekstualno između srčanog gnjeva „Azre“ (1980) Azre i dobrodušnosti nešto kasnijeg novovalnog isparenja „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ (1983) The Animatora. Pri čemu je odrednica srednje struje, iznimno u ovom slučaju, prvorazredna pohvala.

Kako u svojedobnom razgovoru za Polet, djelomično prenesenom u predmetnom izdanju Rolling Stonea, reče tadašnji gitarist grupe, Ozren Štiglić, Haustor je prvim singlom, s radiofoničnom, valovitom i romantičnom „Mojom prvom ljubavi“ s jedne, i s izlomljenom, „ortodoksnom, kritikom sistema, bilo čega“ „Pogled u BB“ namjerio predstaviti dva pola unutar kojih se kreće.

Osim zanosno zaraznih žustrine i druka, mladenačkog žara i veselja zajedničkog rada kojemu svatko doprinosi svojom individualnošću, vozeći svojim putem, no itekako ostajući u dosluhu s ostalima, što su osobine svih najboljih novovalnih albuma, „Haustor“ posebice oduševljava glazbenom raznolikošću unutar samoodređenih proširenih okvira rocka, kao i tekstualnom šarolikošću na tematskom planu – ne drve oni o jednom te istom na sto sličnih načina, nego svaka pjesma ima svoj motiv, svoju zasebnu priču, a sve skupa opet čine zaokruženu cjelinu, uvjerljivo vjerodostojnu sliku misli i osjećaja autora te mjesta i vremena u kojem niknuše.

I ide im to, čini se, lako, bez problema. Ne krpaju, ne popunjavaju, ne izvlače se. Rječnik, bogat i maštovit, glatko spaja „književnu poetičnost“ i ulični sleng (s bešavnim uplivom kajkavštine), prepoznatljivu svakodnevicu socrealizma s ljudskim licem i zagonetne aluzije. Teme i stihovi izlaze iz njih, ne moraju ih tražiti i smišljati. Na cijelom albumu tek je jedna ljubavna, „Moja prva ljubav“, a ostale se, nikad banalne i nenadahnute, uvijek na svoju ruku, bave čestim motivima tadašnjih novopridošlica rock scene kao što su, pojednostavljeno, slušanje radija („Radio“), društveno pop-kulturne promjene („Mijenjam se“), urbana paranoja („Tko je to“, „Noć u gradu“, „Crni žbir“), egzistencijalističke dvojbe („Lice“), provod/utjeha/bijeg uz cugu („Duhovi“) i razmišlajnje o starosti, prolasku vremena („’60-’65“). Ni glazbeno, ni stihovno, ne mori ih prečesta, ni za Boga priznata mora brojnih aspiranata, pa i na tim klimavim temeljima afirmiranih scenskih djelatnika, a ta je da se muče sastaviti pjesme zato što su prethodno sebe zamislili kao rokere. Oblikovanje Haustora kao rokera, benda, glazbene družbe, posljedica je toga što su pjesme u njima krčkale, iz njih navirale, pa su to htjeli, morali, željeli nekako i predstaviti. Pa kako nego kroz obličje rock sastava.

Kao ni drugi prvaci svoje (i ostalih) generacija, nisu dopustili da ih se smjesti u neku prethodno oblikovanu ideju o tome „što bend jest“ i „kako pjesma treba zvučati“, nego su svoje zamisli zapisali onakvima kakvima su ih čuli. Odskakanje kao rezultat invencije i duhovne slobode ih je i učinilo time što su bili i ostali. Ljubimci kritike i publike pod svojim uvjetima, bez dodvoravanja.

Velemajstorska pjesma do pjesme, nijedan tanji potez, novovalno neopterećeno sjedinjenje promišljenoga s intuitivnim, raznovrsnosti s bazičnošću. Istaknuti bilo što? Nezahvalno, no ipak. „Moja prva ljubav“ kao nezaobilazni zimzelen i klasik, antologijski „Duhovi“ kao jedinstven spoj reggaea, punka i psihodelije, „Mijenjam se“ i „’60-’65“ kao arsendedićevski vješto sročene, s glazbom savršeno sparene mudre duhovitosti o svome ja u prepoznatljivim, specificiranim, no dovoljno univerzalnim društvenim okolnostima. „Noć u gradu“, „Crni žbir“ kao, uvjetno, sporedne pjesme albuma, briljanti su kakvima će se i prije i poslije naći parnjaka, no ne i onih iznad.

Najizrazitije posebnosti Haustora – među tadašnjim obiljem posebnih novaka glazbene scene – bijahu u osjećaju za teatralnost, ne samo vizualnu, koju je nosio Rundek, student kazališne režije i razmjerno afirmiran redatelj radijskih drama na tadašnjoj Radio televiziji Zagreb, potom u tome da su bili prvi i dugo jedini novovalni sastav sa stalnom sekcijom duhača, te u iznimnosti basističkog pristupa reggaeu sklonog Sachera kojem su bile jasne vrijednosti neodsviranoga i koji je pumpao neobičnim spojem melodioznosti i ritma te svaku pjesmu podigao za stubu više. Možda je tek zeru pretjerano reći da bi se sa zadovoljstvom slušao i „Haustor“ na kojem bi bilo izolirano samo Sacherovo basiranje, produkcijski uobličeno u topao drvenast zvuk u kojem se svaka nota čuje za sebe.

U produkciji Huseina Hasanefendića – tad već veterana s desetogodišnjim stažem pod svjetlima reflektora, mada je tek dvije godine stariji od Rundeka (1956) i jednu od Sachera (1955) – koji je, čini se, bio itekako senzibiliziran da stečenim znanjem i vještinama pruži potporu Haustorovim idejama, a ne da ih pokorava svojima, cjelokupni je zvuk bio bitno manje „plink-plonkav“, kako je to svojedobno opisao Branimir Štulić, negoli prvenci suprvoboraca Filma i Azre, u produkciji Borisa Belea, odnosno Drage Mlinarca. (Upitajmo se usput: bi li ti albumi bili doista „bolji“ da su producirani ikako drugačije ili baš taj i takav, koliko god nespretan, substandardan zvuk, doprinosi njihovoj snazi i čini ih time što jesu?)

Sudeći prema snimci koncerta održanog 6. siječnja 1982. u zagrebačkom Kulušiću, objavljenoj znatno kasnije kao CD „Ulje je na vodi“ (Blind Dog Records/Dallas, 1995), Haustorov je „pravi“ izraz bio kubistički razlomljeniji i avangardniji, puno bliže „Pogledu u BB“ negoli „Mojoj prvoj ljubavi“, a Husova je, bit će, zasluga što je album taman toliko zaglađen i zaobljen da lakše uđe u uho, no bez komprimitiranja i otupljivanja specifičnih oštrih kutova.

„Ulje je na vodi“ dokumentira postojanje pet odličnih pjesama („Podne“, „Cijeli svijet je bolestan“, „Kad mi pukne film“, „Radnička klasa odlazi u raj“, „Ne-običan dan“) koje nisu našle mjesta na „Haustoru“, ni na sljedećem (opet ortodoksnom, malne eksperimentalnom), odličnom singlu „Majmuni i mjesec/Zima/Capri“, uz to dva instrumentala („Pali i vuci“, „Sve znam“) i jednu, nazovimo je, recitacijsko-a capella polupjesmu, („Da je s čisteg vina morje“). U onodobnim se koncertnim izvještajima spominje i pjesma „Nisam lep, ali imam telo“, što će reći da su momci u džepu imali barem pola albuma nalik prvome. No taj drugi album Haustora, zna se reći, nije nikad snimljen.

Tek tri godine nakon prvenca – danas je to malen do normalan razmak između dva albuma, tada bijaše dug kao vječnost – izlazi „Treći svijet“, koji preskakanjem nesnimljenog drugog albuma, postaje i ostaje njihov zbiljski drugi album, s ponešto izmjena u sviračkoj postavi koju sada čine starosjedioci Rundek i Sacher, bubnjar Srđan Gulić i saksofonist Damir Prica, dok umjesto dotadašnjeg gitarista Štiglića dolazi Zoran Zajec, a odlaskom Zorana Vuletića grupa ostaje bez stalnog klavijaturista.

Na „Treći svijet“ iz početne faze stižu izvrsna „Radnička klasa odlazi u raj“, koja posve nalikuje otprije poznatom stilskom području i poprilično odudara od ugođaja cjeline, mada je ne narušava, dok startno regeidna „Neobičan dan“ postaje pomalo lijena, ovalno radiofonična skladba što ljulja i valja teškim, ali mekim korakom, prilagođena naglašenom okretanju prema reggaeu, obojenom zvukom andske sampone, panove svirale, siringe, koju (u samo dvije pjesme, doduše) svira Robert Lovrić, te talking drumom pod rukama producenta Željka Brodarića Jappe, dok tekstovi albuma više-manje napuštaju tuzemlje i odlaze u treći svijet, među tamnopute, oznojene, siromašne, prezrene što „tamo negdje daleko“, kod Jeršaleima, gdje babilonske baklje tek tinjaju, stisnutih zubi, s plamenom u oku, padaju za stvar, bore se protiv sužanjstva, izrabljivača, momaka s automatima. „Treći svijet“, koji u ponekim odsječcima trpi usporedbe s, primjerice, snagom The Clasha, mnogi drže najboljim Haustorovim albumom, no iako je u glazbenom i pjesmotvoračkom smislu učinjen suveren i autoritativan odmak od svega poznatoga i uobičajenoga u regiji, donekle ga, moguće, opterećuju dva nedostatka. Jedan je ono što se čini gubljenjem izravne stihovne veze s ovdašnjicom, mada se uzbudljive, sanjarske, romantične priče o udaljenim (?) buntovnim nezadovoljnicima skrivenima iza lažnih imena, koje mame fantomi slobode dok čuče u sjeni i čekaju da sunce sine, mogu doživjeti i kao metafore s tuzemstvom. Ne samo asocijativno, jer dok su neke pjesme („Zadnji pogled na Jeršaleim“, „Skriven iza lažnih imena“, „Treći svijet“) očito ili sugestijom smještene drugdje, druge se takvima doimaju tek kontekstualno, zbog stihova i glazbenih izbora bez korijena u nas. Koliko god, primjerice, „Patuljci u vrtu“ ili „Donje strane munje“ bile primjenjive na podneblje SFRJ, u njima i drugdje, izuzevši dakako „Radničku klasu odlazi u raj“ nema karakterističnog ovdašnjeg šmeka. Negdašnji odbojni prezir prema šljakerima, proizišao iz jezovite bojazni o postojanju velikih izgleda da je upravo sivi život u plavim kapicama sudbina što se nadvila nad većinu žitelja zemlje samoupravnog socijalizma, pa tako i samih haustorovaca, izmješten je u spoznaju o tome da smo dio siročadi svijeta, proletarijata svih zemalja.

Drugi je fakt da je dobar dio pjesama – jakih glazbenih tema, poljuljkivajućeg ritma, upečatljivih ugođaja, besprijekornih tekstova – strukturirana na sličan način, s laganijim, „nesigurnim“ uvodom kojim katkad dominira vokalno meandriranje, da bi po oblikovanju i usmjeravanju glazbenog tijela potrajale predugo, jednolično ponavljajući već poznato, a što u cjelini može uroditi određenim zamorom. Svaka pjesma za sebe sjajna, mada bez one žustre iskre s prvenca, no većini bi se moglo oduzeti minutu-dvije. Riječ je bez dvojbe o „zrelom“ albumu, no kako je već rečeno, zrelost se nerijetko precjenjuje kao vrlina – budući da sobom prti pojačanu dozu opreza i sigurnosnosti, počesto ostaje bez one dražesne varnice naivne, lakonski neotesane razuzdanosti, duhovitog bezobrazluka, koja mahom donosi više šarma od zrelo promišljenog izbjegavanja „incidentnosti“.

„Bolero“, u trgovinama već godinu poslije, sad i bez Sachera, samo s Rundekom, Pricom i Zajecom u službenoj postavi, dok je Gulić naveden kao gost, donosi novi veliki hit, regeidnu, valjajuću „Enu“ koja, kao pjesma Haustora koju znaju svi, čak i ako ne znaju „što je Haustor“, staje uz rame „Mojoj prvoj ljubavi“. Status zimzelenih miljenika opredjeljenijih glazbenih konzumenata steći će kaubojsko-stripovski frajerske, a opet zanosno, zavodljivo romantično borbene sanjarije o časnim gubitnicima i stoičkim osamljenicima „Sejmeni“, „Take the Money and Run“ (uz pogođeno recitatorsko gostovanje Rade Šerbedžije), „Šejn“ i snažno dirljiva „Šal od svile“. Osim (baš naslovnog) „Bolera“, melodijski i tekstualno dojmljive pjesme, mogli bismo generalno opisati kao prigušeni post rock-elektronički funk često himnične kvalitete, ponovno lebde između iskustava SFRJ i trećeg svijeta. Nošene sugestivnom, uvijek uvjerljivo intoniranom Rundekovom interpretacijom neizostavno prave emocionalne boje i registra, i sad najvećma pate od prevelike minutaže, a u produkciji Dragana Čačinovića i Mitra Subotića, ljudski topao, analogan zvuk dvaju prethodnika uvelike je ustupio mjesto „modernijem“, sintesajzersko-računalno-mašinsko-digitalnom, uz obilno korištenje „power“ zvuka bubnja i klavijatura – „Ja želim“, majko mila, zvuči poput Duran Durana – što će, ovisno o sklonostima, jedni doživjeti poboljšanjem, a drugi pogoršanjem. Ukratko, kvaliteta pjesama debelo nadmašuje ruho u koje su ogrnute.

Kako veli Rundek u knjizi „Rundek, između“ Ante Perkovića (Menart, 2013), radeći na četvrtom albumu „Tajni grad“, objavljenom tri godine poslije, osjećali su određenu potrebu potvrde komercijalnosti Haustora, na svoj način nametnutu činjenicom da je „Bolero“, s hitom „Ena“, bio razmjerno komercijalna ploča. No, reče: „Naš odnos prema komercijalnosti sudario se s našom potrebom da budemo nezavisni.“

Uz Rundeka, Zajeca i Pricu kao članovi grupe navedeni su Gulić, sintesajzerist Julije Reljić, basist Marino Pelajić, kao i inače stalni suradnici trombonist Nikola Santro i trubač Igor Pavlica, dok Sacher kao basist gostuje/sudjeluje u pet od devet pjesama, bez autorskog pjesmotvoračkog doprinosa. Robert Lovrić ponovno u dvije pjesme svira egzotične samponu i kanu. Rundekova produkcija vraća toplinu, pun zvuk ljudskog benda, mada elektronika nije posve odbačena, a pjesme, kako u spomenutoj knjizi pojašnjava Rundek, su isprva tražene „u dalekim odjecima karipskih hitova, salse, onog što je imalo plemenitu patinu neke davne popularne muzike.“

Karibi, salsa, reggae čuju se i u konačnici, album odiše mješavinom vedrine i sjete, a osebujno pjesmotvorstvo pažljivo je i ukusno umotano u popističnu pitkost, onoliko koliko Haustor valjda uopće može biti pop. Možda najugodniji i najprotočniji Haustorov album, što nije omalovažavajuća procjena, po ukupnom dojmu priziva ponešto asocijacija na zrele Talking Headse, ostao je na poznatim tematsko glazbenim prizorištima, nije donio novi hit, ni slabu pjesmu, a najdulji trag, izgleda, ostaviše „Uzalud pitaš“ i „Bi mogo da mogu“ od kojih potonja najizravnije prianja na dotad najprepoznatljiviji, najprijemčiviji vid Rundekove poetike sanjara lutalice najčišće definiran „Šejnom“ i „Šalom od svile“.

Zanimljiv pokus je uvrštavanje ne samo tuđe pjesme, jako dobre „Skidaj se“ Ante Perkovića (ne onoga poslije poznatog publicista i glazbenika te sastavljača knjige o Rundeku), nego i angažiranje cijelog autorova sastava, imenom Hipno, da je odsvira, s Rundekom kao vokalistom.

Doista, cjelokupni opus Haustora nema slabe točke. Nisu nigdje kiksali, nisu se kompromitrali, nisu ništa snimili reda radi. Na svakom su se albumu na svoj način reinvenirali, ostajući vjerni sebi. Najbolje što su zabilježili uistinu pripada najboljemu ikada zabilježenom „u regionu“. Retrospektivno, u cjelini, najjača točka im je već opisana Rundekova interpretacijska uvjerljivost, bez koje bi iste, u svakom pogledu inteligentno i nadahnuto osmišljene pjesme mogle ostaviti bitno slabiji dojam, a uz koju su i slabija produkcijsko aranžmanska rješenja pala u drugi plan. Jedina zamjerka može se uputiti na račun toga što nisu snimili, odnosno objavili taj „izgubljeni“ drugi album, po svoj prilici parnjak prvencu.

Zbirka njihova studijskoga opusa „Original Album Collection“ davnašnji je „dug“ Croatia Recordsa, a koliko god na nj čekali, ne zavrjeđuje drugo do pohvale što je to napokon učinjeno. Zadržana su, kako i valja, izvorna vizualna rješenja, a pazilo se i na praktičnost – CD-i su u tankim kartonskim ovicima, a ne u plastičnim kutijama, ponuđeni su pregledni popisi pjesama, trajanja, važnih informacija…

Bilo bi još bolje da se tu našao i kakav popratni tekst te da se prilikom digitalizacije glazbe vodilo malo više računa o oblikovanju visokih, oštrih, prodornih uglato-hladnih tonova koji su pretjerano izbili u tom postupku. I doista je šteta što nisu pridodane četiri briljantne pjesme s ranih singlova – „Pogled u BB“, „Majmuni i mjesec“, „Capri“ i „Zima“ – koje su svojedobno uključene na CD izdanje „Haustora“ iz 1997. godine.

Ocjene:

“Haustor” (1981): 10/10
“Treći svijet” (1984): 9/10
“Bolero” (1985): 7/10
“Tajni grad” (1988): 8/10

(Croatia Records, 2015.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute