Čitajući posebno izdanje hrvatskog izbojka časopisa Rolling Stone u kojem su trinaestorica rock-publicista iz Hrvatske, Srbije i Slovenije izabrala 100 najboljih albuma objavljenih u SFRJ i njenim državama sljednicama u razdoblju između 1955. i 2015., stječe se dojam da je najbolja grupa svih vremena, s ovih prostora, bila zagrebački Haustor.
I ide im to, čini se, lako, bez problema. Ne krpaju, ne popunjavaju, ne izvlače se. Rječnik, bogat i maštovit, glatko spaja „književnu poetičnost“ i ulični sleng (s bešavnim uplivom kajkavštine), prepoznatljivu svakodnevicu socrealizma s ljudskim licem i zagonetne aluzije. Teme i stihovi izlaze iz njih, ne moraju ih tražiti i smišljati. Na cijelom albumu tek je jedna ljubavna, „Moja prva ljubav“, a ostale se, nikad banalne i nenadahnute, uvijek na svoju ruku, bave čestim motivima tadašnjih novopridošlica rock scene kao što su, pojednostavljeno, slušanje radija („Radio“), društveno pop-kulturne promjene („Mijenjam se“), urbana paranoja („Tko je to“, „Noć u gradu“, „Crni žbir“), egzistencijalističke dvojbe („Lice“), provod/utjeha/bijeg uz cugu („Duhovi“) i razmišlajnje o starosti, prolasku vremena („’60-’65“). Ni glazbeno, ni stihovno, ne mori ih prečesta, ni za Boga priznata mora brojnih aspiranata, pa i na tim klimavim temeljima afirmiranih scenskih djelatnika, a ta je da se muče sastaviti pjesme zato što su prethodno sebe zamislili kao rokere. Oblikovanje Haustora kao rokera, benda, glazbene družbe, posljedica je toga što su pjesme u njima krčkale, iz njih navirale, pa su to htjeli, morali, željeli nekako i predstaviti. Pa kako nego kroz obličje rock sastava.
Kao ni drugi prvaci svoje (i ostalih) generacija, nisu dopustili da ih se smjesti u neku prethodno oblikovanu ideju o tome „što bend jest“ i „kako pjesma treba zvučati“, nego su svoje zamisli zapisali onakvima kakvima su ih čuli. Odskakanje kao rezultat invencije i duhovne slobode ih je i učinilo time što su bili i ostali. Ljubimci kritike i publike pod svojim uvjetima, bez dodvoravanja.
Velemajstorska pjesma do pjesme, nijedan tanji potez, novovalno neopterećeno sjedinjenje promišljenoga s intuitivnim, raznovrsnosti s bazičnošću. Istaknuti bilo što? Nezahvalno, no ipak. „Moja prva ljubav“ kao nezaobilazni zimzelen i klasik, antologijski „Duhovi“ kao jedinstven spoj reggaea, punka i psihodelije, „Mijenjam se“ i „’60-’65“ kao arsendedićevski vješto sročene, s glazbom savršeno sparene mudre duhovitosti o svome ja u prepoznatljivim, specificiranim, no dovoljno univerzalnim društvenim okolnostima. „Noć u gradu“, „Crni žbir“ kao, uvjetno, sporedne pjesme albuma, briljanti su kakvima će se i prije i poslije naći parnjaka, no ne i onih iznad.
Najizrazitije posebnosti Haustora – među tadašnjim obiljem posebnih novaka glazbene scene – bijahu u osjećaju za teatralnost, ne samo vizualnu, koju je nosio Rundek, student kazališne režije i razmjerno afirmiran redatelj radijskih drama na tadašnjoj Radio televiziji Zagreb, potom u tome da su bili prvi i dugo jedini novovalni sastav sa stalnom sekcijom duhača, te u iznimnosti basističkog pristupa reggaeu sklonog Sachera kojem su bile jasne vrijednosti neodsviranoga i koji je pumpao neobičnim spojem melodioznosti i ritma te svaku pjesmu podigao za stubu više. Možda je tek zeru pretjerano reći da bi se sa zadovoljstvom slušao i „Haustor“ na kojem bi bilo izolirano samo Sacherovo basiranje, produkcijski uobličeno u topao drvenast zvuk u kojem se svaka nota čuje za sebe.
U produkciji Huseina Hasanefendića – tad već veterana s desetogodišnjim stažem pod svjetlima reflektora, mada je tek dvije godine stariji od Rundeka (1956) i jednu od Sachera (1955) – koji je, čini se, bio itekako senzibiliziran da stečenim znanjem i vještinama pruži potporu Haustorovim idejama, a ne da ih pokorava svojima, cjelokupni je zvuk bio bitno manje „plink-plonkav“, kako je to svojedobno opisao Branimir Štulić, negoli prvenci suprvoboraca Filma i Azre, u produkciji Borisa Belea, odnosno Drage Mlinarca. (Upitajmo se usput: bi li ti albumi bili doista „bolji“ da su producirani ikako drugačije ili baš taj i takav, koliko god nespretan, substandardan zvuk, doprinosi njihovoj snazi i čini ih time što jesu?)
Sudeći prema snimci koncerta održanog 6. siječnja 1982. u zagrebačkom Kulušiću, objavljenoj znatno kasnije kao CD „Ulje je na vodi“ (Blind Dog Records/Dallas, 1995), Haustorov je „pravi“ izraz bio kubistički razlomljeniji i avangardniji, puno bliže „Pogledu u BB“ negoli „Mojoj prvoj ljubavi“, a Husova je, bit će, zasluga što je album taman toliko zaglađen i zaobljen da lakše uđe u uho, no bez komprimitiranja i otupljivanja specifičnih oštrih kutova.
„Ulje je na vodi“ dokumentira postojanje pet odličnih pjesama („Podne“, „Cijeli svijet je bolestan“, „Kad mi pukne film“, „Radnička klasa odlazi u raj“, „Ne-običan dan“) koje nisu našle mjesta na „Haustoru“, ni na sljedećem (opet ortodoksnom, malne eksperimentalnom), odličnom singlu „Majmuni i mjesec/Zima/Capri“, uz to dva instrumentala („Pali i vuci“, „Sve znam“) i jednu, nazovimo je, recitacijsko-a capella polupjesmu, („Da je s čisteg vina morje“). U onodobnim se koncertnim izvještajima spominje i pjesma „Nisam lep, ali imam telo“, što će reći da su momci u džepu imali barem pola albuma nalik prvome. No taj drugi album Haustora, zna se reći, nije nikad snimljen.
Tek tri godine nakon prvenca – danas je to malen do normalan razmak između dva albuma, tada bijaše dug kao vječnost – izlazi „Treći svijet“, koji preskakanjem nesnimljenog drugog albuma, postaje i ostaje njihov zbiljski drugi album, s ponešto izmjena u sviračkoj postavi koju sada čine starosjedioci Rundek i Sacher, bubnjar Srđan Gulić i saksofonist Damir Prica, dok umjesto dotadašnjeg gitarista Štiglića dolazi Zoran Zajec, a odlaskom Zorana Vuletića grupa ostaje bez stalnog klavijaturista. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.
Hvala vam.
| 1.00 HRK | 5.00 HRK | 10.00 HRK | 20.00 HRK | 50.00 HRK | 100.00 HRK | 200.00 HRK |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
