Čitajući posebno izdanje hrvatskog izbojka časopisa Rolling Stone u kojem su trinaestorica rock-publicista iz Hrvatske, Srbije i Slovenije izabrala 100 najboljih albuma objavljenih u SFRJ i njenim državama sljednicama u razdoblju između 1955. i 2015., stječe se dojam da je najbolja grupa svih vremena, s ovih prostora, bila zagrebački Haustor.

I ide im to, čini se, lako, bez problema. Ne krpaju, ne popunjavaju, ne izvlače se. Rječnik, bogat i maštovit, glatko spaja „književnu poetičnost“ i ulični sleng (s bešavnim uplivom kajkavštine), prepoznatljivu svakodnevicu socrealizma s ljudskim licem i zagonetne aluzije. Teme i stihovi izlaze iz njih, ne moraju ih tražiti i smišljati. Na cijelom albumu tek je jedna ljubavna, „Moja prva ljubav“, a ostale se, nikad banalne i nenadahnute, uvijek na svoju ruku, bave čestim motivima tadašnjih novopridošlica rock scene kao što su, pojednostavljeno, slušanje radija („Radio“), društveno pop-kulturne promjene („Mijenjam se“), urbana paranoja („Tko je to“, „Noć u gradu“, „Crni žbir“), egzistencijalističke dvojbe („Lice“), provod/utjeha/bijeg uz cugu („Duhovi“) i razmišlajnje o starosti, prolasku vremena („’60-’65“). Ni glazbeno, ni stihovno, ne mori ih prečesta, ni za Boga priznata mora brojnih aspiranata, pa i na tim klimavim temeljima afirmiranih scenskih djelatnika, a ta je da se muče sastaviti pjesme zato što su prethodno sebe zamislili kao rokere. Oblikovanje Haustora kao rokera, benda, glazbene družbe, posljedica je toga što su pjesme u njima krčkale, iz njih navirale, pa su to htjeli, morali, željeli nekako i predstaviti. Pa kako nego kroz obličje rock sastava.
Kao ni drugi prvaci svoje (i ostalih) generacija, nisu dopustili da ih se smjesti u neku prethodno oblikovanu ideju o tome „što bend jest“ i „kako pjesma treba zvučati“, nego su svoje zamisli zapisali onakvima kakvima su ih čuli. Odskakanje kao rezultat invencije i duhovne slobode ih je i učinilo time što su bili i ostali. Ljubimci kritike i publike pod svojim uvjetima, bez dodvoravanja.
Velemajstorska pjesma do pjesme, nijedan tanji potez, novovalno neopterećeno sjedinjenje promišljenoga s intuitivnim, raznovrsnosti s bazičnošću. Istaknuti bilo što? Nezahvalno, no ipak. „Moja prva ljubav“ kao nezaobilazni zimzelen i klasik, antologijski „Duhovi“ kao jedinstven spoj reggaea, punka i psihodelije, „Mijenjam se“ i „’60-’65“ kao arsendedićevski vješto sročene, s glazbom savršeno sparene mudre duhovitosti o svome ja u prepoznatljivim, specificiranim, no dovoljno univerzalnim društvenim okolnostima. „Noć u gradu“, „Crni žbir“ kao, uvjetno, sporedne pjesme albuma, briljanti su kakvima će se i prije i poslije naći parnjaka, no ne i onih iznad.
Najizrazitije posebnosti Haustora – među tadašnjim obiljem posebnih novaka glazbene scene – bijahu u osjećaju za teatralnost, ne samo vizualnu, koju je nosio Rundek, student kazališne režije i razmjerno afirmiran redatelj radijskih drama na tadašnjoj Radio televiziji Zagreb, potom u tome da su bili prvi i dugo jedini novovalni sastav sa stalnom sekcijom duhača, te u iznimnosti basističkog pristupa reggaeu sklonog Sachera kojem su bile jasne vrijednosti neodsviranoga i koji je pumpao neobičnim spojem melodioznosti i ritma te svaku pjesmu podigao za stubu više. Možda je tek zeru pretjerano reći da bi se sa zadovoljstvom slušao i „Haustor“ na kojem bi bilo izolirano samo Sacherovo basiranje, produkcijski uobličeno u topao drvenast zvuk u kojem se svaka nota čuje za sebe.
U produkciji Huseina Hasanefendića – tad već veterana s desetogodišnjim stažem pod svjetlima reflektora, mada je tek dvije godine stariji od Rundeka (1956) i jednu od Sachera (1955) – koji je, čini se, bio itekako senzibiliziran da stečenim znanjem i vještinama pruži potporu Haustorovim idejama, a ne da ih pokorava svojima, cjelokupni je zvuk bio bitno manje „plink-plonkav“, kako je to svojedobno opisao Branimir Štulić, negoli prvenci suprvoboraca Filma i Azre, u produkciji Borisa Belea, odnosno Drage Mlinarca. (Upitajmo se usput: bi li ti albumi bili doista „bolji“ da su producirani ikako drugačije ili baš taj i takav, koliko god nespretan, substandardan zvuk, doprinosi njihovoj snazi i čini ih time što jesu?)
Sudeći prema snimci koncerta održanog 6. siječnja 1982. u zagrebačkom Kulušiću, objavljenoj znatno kasnije kao CD „Ulje je na vodi“ (Blind Dog Records/Dallas, 1995), Haustorov je „pravi“ izraz bio kubistički razlomljeniji i avangardniji, puno bliže „Pogledu u BB“ negoli „Mojoj prvoj ljubavi“, a Husova je, bit će, zasluga što je album taman toliko zaglađen i zaobljen da lakše uđe u uho, no bez komprimitiranja i otupljivanja specifičnih oštrih kutova.
„Ulje je na vodi“ dokumentira postojanje pet odličnih pjesama („Podne“, „Cijeli svijet je bolestan“, „Kad mi pukne film“, „Radnička klasa odlazi u raj“, „Ne-običan dan“) koje nisu našle mjesta na „Haustoru“, ni na sljedećem (opet ortodoksnom, malne eksperimentalnom), odličnom singlu „Majmuni i mjesec/Zima/Capri“, uz to dva instrumentala („Pali i vuci“, „Sve znam“) i jednu, nazovimo je, recitacijsko-a capella polupjesmu, („Da je s čisteg vina morje“). U onodobnim se koncertnim izvještajima spominje i pjesma „Nisam lep, ali imam telo“, što će reći da su momci u džepu imali barem pola albuma nalik prvome. No taj drugi album Haustora, zna se reći, nije nikad snimljen.
Tek tri godine nakon prvenca – danas je to malen do normalan razmak između dva albuma, tada bijaše dug kao vječnost – izlazi „Treći svijet“, koji preskakanjem nesnimljenog drugog albuma, postaje i ostaje njihov zbiljski drugi album, s ponešto izmjena u sviračkoj postavi koju sada čine starosjedioci Rundek i Sacher, bubnjar Srđan Gulić i saksofonist Damir Prica, dok umjesto dotadašnjeg gitarista Štiglića dolazi Zoran Zajec, a odlaskom Zorana Vuletića grupa ostaje bez stalnog klavijaturista. Dalje>>