Haustor ‘Original Album Collection’ – najbolja jugoslavenska grupa svih vremena?

Čitajući posebno izdanje hrvatskog izbojka časopisa Rolling Stone u kojem su trinaestorica rock-publicista iz Hrvatske, Srbije i Slovenije izabrala 100 najboljih albuma objavljenih u SFRJ i njenim državama sljednicama u razdoblju između 1955. i 2015., stječe se dojam da je najbolja grupa svih vremena, s ovih prostora, bila zagrebački Haustor.

Haustor 'Treći svijet' (1984)
Haustor ‘Treći svijet’ (1984)

Na „Treći svijet“ iz početne faze stižu izvrsna „Radnička klasa odlazi u raj“, koja posve nalikuje otprije poznatom stilskom području i poprilično odudara od ugođaja cjeline, mada je ne narušava, dok startno regeidna „Neobičan dan“ postaje pomalo lijena, ovalno radiofonična skladba što ljulja i valja teškim, ali mekim korakom, prilagođena naglašenom okretanju prema reggaeu, obojenom zvukom andske sampone, panove svirale, siringe, koju (u samo dvije pjesme, doduše) svira Robert Lovrić, te talking drumom pod rukama producenta Željka Brodarića Jappe, dok tekstovi albuma više-manje napuštaju tuzemlje i odlaze u treći svijet, među tamnopute, oznojene, siromašne, prezrene što „tamo negdje daleko“, kod Jeršaleima, gdje babilonske baklje tek tinjaju, stisnutih zubi, s plamenom u oku, padaju za stvar, bore se protiv sužanjstva, izrabljivača, momaka s automatima. „Treći svijet“, koji u ponekim odsječcima trpi usporedbe s, primjerice, snagom The Clasha, mnogi drže najboljim Haustorovim albumom, no iako je u glazbenom i pjesmotvoračkom smislu učinjen suveren i autoritativan odmak od svega poznatoga i uobičajenoga u regiji, donekle ga, moguće, opterećuju dva nedostatka. Jedan je ono što se čini gubljenjem izravne stihovne veze s ovdašnjicom, mada se uzbudljive, sanjarske, romantične priče o udaljenim (?) buntovnim nezadovoljnicima skrivenima iza lažnih imena, koje mame fantomi slobode dok čuče u sjeni i čekaju da sunce sine, mogu doživjeti i kao metafore s tuzemstvom. Ne samo asocijativno, jer dok su neke pjesme („Zadnji pogled na Jeršaleim“, „Skriven iza lažnih imena“, „Treći svijet“) očito ili sugestijom smještene drugdje, druge se takvima doimaju tek kontekstualno, zbog stihova i glazbenih izbora bez korijena u nas. Koliko god, primjerice, „Patuljci u vrtu“ ili „Donje strane munje“ bile primjenjive na podneblje SFRJ, u njima i drugdje, izuzevši dakako „Radničku klasu odlazi u raj“ nema karakterističnog ovdašnjeg šmeka. Negdašnji odbojni prezir prema šljakerima, proizišao iz jezovite bojazni o postojanju velikih izgleda da je upravo sivi život u plavim kapicama sudbina što se nadvila nad većinu žitelja zemlje samoupravnog socijalizma, pa tako i samih haustorovaca, izmješten je u spoznaju o tome da smo dio siročadi svijeta, proletarijata svih zemalja.

Drugi je fakt da je dobar dio pjesama – jakih glazbenih tema, poljuljkivajućeg ritma, upečatljivih ugođaja, besprijekornih tekstova – strukturirana na sličan način, s laganijim, „nesigurnim“ uvodom kojim katkad dominira vokalno meandriranje, da bi po oblikovanju i usmjeravanju glazbenog tijela potrajale predugo, jednolično ponavljajući već poznato, a što u cjelini može uroditi određenim zamorom. Svaka pjesma za sebe sjajna, mada bez one žustre iskre s prvenca, no većini bi se moglo oduzeti minutu-dvije. Riječ je bez dvojbe o „zrelom“ albumu, no kako je već rečeno, zrelost se nerijetko precjenjuje kao vrlina – budući da sobom prti pojačanu dozu opreza i sigurnosnosti, počesto ostaje bez one dražesne varnice naivne, lakonski neotesane razuzdanosti, duhovitog bezobrazluka, koja mahom donosi više šarma od zrelo promišljenog izbjegavanja „incidentnosti“.

Haustor 'Bolero' (1985)
Haustor ‘Bolero’ (1985)

„Bolero“, u trgovinama već godinu poslije, sad i bez Sachera, samo s Rundekom, Pricom i Zajecom u službenoj postavi, dok je Gulić naveden kao gost, donosi novi veliki hit, regeidnu, valjajuću „Enu“ koja, kao pjesma Haustora koju znaju svi, čak i ako ne znaju „što je Haustor“, staje uz rame „Mojoj prvoj ljubavi“. Status zimzelenih miljenika opredjeljenijih glazbenih konzumenata steći će kaubojsko-stripovski frajerske, a opet zanosno, zavodljivo romantično borbene sanjarije o časnim gubitnicima i stoičkim osamljenicima „Sejmeni“, „Take the Money and Run“ (uz pogođeno recitatorsko gostovanje Rade Šerbedžije), „Šejn“ i snažno dirljiva „Šal od svile“. Osim (baš naslovnog) „Bolera“, melodijski i tekstualno dojmljive pjesme, mogli bismo generalno opisati kao prigušeni post rock-elektronički funk često himnične kvalitete, ponovno lebde između iskustava SFRJ i trećeg svijeta. Nošene sugestivnom, uvijek uvjerljivo intoniranom Rundekovom interpretacijom neizostavno prave emocionalne boje i registra, i sad najvećma pate od prevelike minutaže, a u produkciji Dragana Čačinovića i Mitra Subotića, ljudski topao, analogan zvuk dvaju prethodnika uvelike je ustupio mjesto „modernijem“, sintesajzersko-računalno-mašinsko-digitalnom, uz obilno korištenje „power“ zvuka bubnja i klavijatura – „Ja želim“, majko mila, zvuči poput Duran Durana – što će, ovisno o sklonostima, jedni doživjeti poboljšanjem, a drugi pogoršanjem. Ukratko, kvaliteta pjesama debelo nadmašuje ruho u koje su ogrnute. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X