‘Hobit: Smaugova pustoš’ – epsko putovanje u srce Erebora

‘Smaugova pustoš’ je izvrstan film, koji bez imalo susprezanja možemo proglasiti blockbusterom godine. Ipak, iako je bolji od ‘Neočekivanog putovanja’, još uvijek kaska za trilogijom ‘Gospodar prstenova’, što je neizbježna posljedica razvlačenja relativno kratke pripovjetke na čak tri filmska nastavka.

'Hobit: Smaugova pustoš'

O Peteru Jacksonu i njegovoj ekranizaciji kapitalnog djela J.R.R. Tolkiena i fantasy žanra općenito može se reći svašta, ali teško je poreći da postoji itko na svijetu tko bi trilogiju “Gospodar prstenova” napravio bolje. Prekrasan i raznolik svijet Međuzemlje, te njegovi neobični stanovnici i njihove pustolovine, prikazani su toliko autentično i poetično, da bi vjerojatno i sam Tolkien skinuo kapu autorima ovog mega-projekta, koji se u potpunosti može cijeniti tek nakon odgledanog dokumentarca o cijelom procesu produkcije. No priča tu nije bila završena, pa je nakon kraće stanke Jackson odlučio uzeti sav plijen, te ekranizirati i pripovjetku “Hobit”, koja u tom univerzumu djeluje kao svojevrsni prednastavak.

Stvoriti novu trilogiju iz relativno kratkog romana od samog se početka činilo kao prilično nategnut i optimističan pothvat, a sve su njegove mane na vidjelo izašle već s prvim dijelom, nazvanim “Neočekivano putovanje”. Iako je produkcijski bio u rangu s prvom trilogijom, ovoj je priči ipak nedostajalo grandioznosti i osjećaja da su u igri uistinu veliki ulozi, a priča nije tekla toliko fluidno kao u prijašnjim edicijama. Thorin Hrastoštit i njegovih 12 patuljaka, zajedno su s čarobnjakom Gandalfom i hobitom Bilbom Bagginsom krenuli na opasno i dugotrajno putovanje do Samotne planine, nekoć prijestolnice patuljaka, koju sada zaposjeda opaki zmaj Smaug. U isto vrijeme na granicama Međuzemlje počinje jačati nova sila zla, a niti oni upućeniji ne znaju da iza svega stoji nitko drugi nego… pa, vidjet ćete sami.

“Smaugova pustoš” nastavlja tamo gdje je “Neočekivano putovanje” stalo: Thorin (Richard Armitage), Gandalf (Ian McKellen), Bilbo (Martin Freeman) i ostatak patuljaste družine sve je bliži Samotnoj planini, a svakim novim korakom opasnost postaje sve veća. U stopu ih prate Azog Oskvrnitelj i njegova horda orka, a niti šumski vilenjaci neće im dopustiti lagan prolaz kroz svoje kraljevstvo. S druge strane, u ruševnoj utvrdi Dol Guldur jača zlo, koje će u idućih nekoliko godina promijeniti lice Međuzemlje, te će družina uskoro shvatiti da pohlepni zmaj Smaug, koji je desetljećima prije osvojio kraljevstvo patuljaka, nije najopasniji neprijatelj kojega će susresti.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OPVWy1tFXuc[/youtube]

Dosadašnja dva nastavka “Hobita” niti u jednom segmentu ne mogu parirati originalnoj trilogiji “Gospodara prstenova”, prije svega jer je potonja imala daleko kompleksniju, širu i atraktivniju priču. Ipak, i serijal “Hobit” ima neke svoje adute, te nakon vrlo dobrog, ali manjkavog “Neočekivanog putovanja” polagano hvata korak i u svojem drugom nastavku pruža mnogo zanimljivije i zabavnije iskustvo, te na svoje likove stavlja daleko teži teret i napokon otkriva njihovo pravo lice.

U gotovo tri sata Peter Jackson i njegova vojska scenarista iscjedili su apsolutno sve što se moglo iz originalne pripovjetke, te dodali mnoštvo svojih motiva i događaja, kako bi obogatili cijelo to epsko putovanje. Literarni puritanci i Tolkienovci će vjerojatno s užitkom tražiti svaku nekonzistentnost u takvom pristupu, ali kada je već došlo do toga da se od “Hobita” radi filmska trilogija, možemo biti uistinu zahvalni što ju je radila upravo ova ekipa. Ipak, ovakvo razvlačenje relativno skučene i ograničene priče nije moglo ostati bez posljedica na sam tempo filma, tako da je primjetan pad u drugom činu, gdje se uvodi mnoštvo novih likova i niz usputnih događaja, koji jednostavno nisu toliko zanimljivi da bi gledatelja ostavili na rubu stolice, razjapljenih usta. Tu posebno iskače dvojac vilenjaka Legolas (Orlando Bloom) i Tauriel (Evangeline Lilly), te čovjek Bard (Luke Evans), koji iako ključni za daljnji nastavak priče, u ovom slučaju djeluju kao nepotrebna distrakcija. Istina, može se reći da obogaćuju ovaj svijet, ali kada pratite 13 patuljaka, hobita i čarobnjaka, te njihove raznolike neprijatelje, osobni problemi i karakterne finese jednog tekliča ne uspijevaju isplivati kao relevantan podatak. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X