‘Homesick’ – kultura gladi

U ponedjeljak i utorak je premijerno izvedena predstava ‘Homesick’ u režiji Christiana Jean-Michel Jalžečića u zagrebačkom SKD-u Prosvjeta.

  •  
  •  
‘Homesick’ (Foto: Palma Poljaković)

Predstava je inspirirana motivima ciklusa fotografija Denisa Butorca koji se kroz njih suočavao s intimnim prostorom traume vlastitog odrastanja u Slavoniji, te proživljavanje tegobnosti zbog izloženosti društvenoj tradiciji, običaju i etnološkom ritualu kolinja, odnosno svinjokolje.

Ksenija Marinković, Frano Mašković i Rok Juričić su glumački trio koji fabulizira situaciju u kojoj roditelji pred kolinje dočekuju sina koji se vraća s fakulteta. Kolinje je svojevrsna obiteljska svetkovina blagostanja na ovim prostorima, no nove generacije (tako i sin u predstavi) koje žive u konfrontaciji drugih (zapadnih) vrijednosti i domaće tradicije nemaju baš ni želje ni razumijevanja za rezanjem dvije karotidne arterije životinji. Očevu tugu, pak, najviše hrani frustracija što potomak još uvijek nije spreman (a tko zna hoće li ikad biti), za taj, po njemu, važan test muškosti buduće ‘glave obitelji’.

Ta stereotipna situacija sasvim solidno ‘trančira’ tradiciju u prilično širokoj lepezi unutar nešto manje od sat i pol, koliko traje „Homesick“. Efektno je dočaran patrijarhalni korijen, npr. majka pred sinov dolazak priprema jela za nahraniti omanju vojsku i ništa što on voli ne smije nedostajati. Pred sina se doslovce podastire i time se od malih nogu kreira i uloga koju će kasnije prihvatiti zdravo za gotovo u svom životu. Dakle, ‘kuša’ on taj pristup, iako je u konačnici fokusiran na neke druge ideale i nosi breme njih. Roditeljsko breme je s jedne strane pritisnuto tradicionalnim ulogama i onim klasičnim „što će reći okolina“, a s druge, vide da su promjene kroz ponašanje njihovog potomka ušle u njihov dom.

‘Homesick’ (Foto: Palma Poljaković)

Kolinje samo po sebi simbolizira ovdašnju, prigodno bih je nazvao, „kulturu gladi“. Naime, ništa nije toliko duboko ukorijenjeno ovdje kao strah od gladi. Takva je bila tisućljetna praksa i narodi ovih krajeva se niti jednog satrapa ili popa ne boje toliko koliko gladi. I ništa nema toliko jako i životno značenje kao taj odnos prema ‘ritualu’ pripreme mesnih namirnica pred zimu.

No civilizacija je od II svjetskog rata ipak učinila svoje, bar u Europi i za sada bar jedna generacija korača prema svom prirodnom kraju bez da je iskusila glad. A tu na sceni ove vremenske crte su još dvije generacije koje zbog te blagonaklone okolnosti ne gaje pretjeranu ili nikakvu simpatiju za događaj kojeg doživljavaju kao nepatvoreni naturalizam. Time je i „kultura gladi“ dospjela (bar se u ovom trenutku tako čini) u slijepu ulicu, tj. došla je do katarze koja zahtijeva neku sasvim drugu nadogradnju. Ona se iščitava u tom impulzivnom prekomjernom pripremanju i konzumiranju visokoenergetske težačke hrane kao da su sutra ne postoji. Gotovo je prijeđen civilizacijski prag koji zahtijeva neka druga shvaćanja i odnos prema ishrani, no pretcivilizacijske navike su i dalje na snazi – kao da nema strategija, planiranja, logistike i distribucije na višim sferama pa se svako domaćinstvo mora pripremati na zimsku odsječenost od svijeta. Puno njih koji žive izvan urbanih sredina, lako će se složiti da je ta konstatacija istinita. Kolinje je signifikantni dokaz varljivosti ovdašnjih sistema, ili bolje kazano, slabog upliva civilizacije i njenih mehanizama. To je naš homesick.

Homesick (Foto: Palma Poljaković)

Predstava „Homesick“ je diplomski rad mladog Christiana Jean-Michel Jalžečića i iako je dobro uronio u temu, na pola puta ju je načela ambicioznost. Nije problem ni estetika postdramske izvedbe koja skače s teme na temu, već želja da se kroz nju objasni previše toga; nešto poput pregoleme trpeze pred publikom koja realno može konzumirati samo jedan obrok. Možda se previše naglašava pojam „humanog klanja“ kojim se tematizira i rakurs ljudskog odnosa prema životinjama, posebno onih koje su označene kao hrana, kao što je i pokušaj artikuliranja socijalnog nasilja izvan obitelji, tj. na višem društvenom planu također suvišan komentar predstave jer se time ulazi u ideološke sfere. Bilo bi bolje da ga nema i da ostavlja publiku u traženju zaključka (kojeg nije toliko teško izvući, ali nije ni toliko plošan da ne traži naknadne polemike), a ne da se u pomalo, nazvao bih ga, ‘amerikaniziranom narativu’ pred kraj bavi pojašnjavanjem time što je autor htio reći.

Na koncu, autoru ovih redaka nije nikakva namjera baviti se apologijom kolinja, i njemu je uvredljiv civilizacijski patos našeg obitavanja ovdje i nekako vjeruje da bi taj običaj mogao iščeznuti nakon jedno 200-300 godina uređenog društvenog blagostanja. No nekako nas prečesto hoće nesigurnost i ratovi, nekako prečesto oni na vrhu ne vode računa o malom čovjeku koji je prepušten sebi i koji se impulzivno u strahu puni hranom jer nikad ne zna kad će ga ta civilizacija ostaviti na cjedilu.

I ne treba se previše čuditi što nema uzvišene ljepote u našim društvenim i obiteljskim tradicijama. One su uglavnom samo puko preživljavanje između dva klanja, bila ona ‘humana’ ili neke druge vrste.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X