Hrvatska scena je po prvi put od osamostaljenje države dobila vrijedni alat mjerenja navika hrvatskih glazbenih konzumenta zahvaljujući prijeporima Hrvatske diskografske udruge da američki Billboard u svoju glasovitu analitičku listu uključi i Hrvatsku. Prvotni šok dogodio se početkom godine kada je ‘crno na bijelom’ objavljeno što konzumira hrvatska publika, tj. da je to velikom većinom glazba iz Srbije i BiH.
Tada je trebalo biti jasna i razlika između onoga što se godinama u Hrvatskoj smatralo pop glazbom i onoga što pop glazba uistinu jest. Segment hrvatske pop glazbe patio je i još uvijek dobrim dijelom pati od zaostalosti u trendovima koji su odavno prošli i kojih nema. Svemu je dobrim dijelom pridonijela praksa i stav medijske zatvorenosti skoro prema svemu što se događa u susjedstvu. A u susjedstvu se događalo svašta, prije svega brže i vještije hvatanja koraka sa stvarnošću. Razlog je što istočne i južne države regije nemaju toliko razvijene strukovne glazbene organizacije kao Hrvatska i glazbenici se moraju brže prilagođavati tržištu, ili ih jednostavno neće biti. Time je pojačana i fluktuacija i dotok novih glazbenika i mladih imena.
U dominantnom hrvatskom pop sektoru nedostaje pravih hitmejkera koji bi mogli imati ‘izvozni proizvod’ u bližoj okolici.
Hrvatska glazba pati od tzv. institucionalne okoštalosti. Iz godine u godinu najemitiraniji su gotovo identični autori. Time automatski i najviše zarađuju. Solidan broj njih obnaša razne funkcije u strukovnim organizacijama, kao što se rotiraju i na poziciji direktora Zagrebačkog festivala ili u stručnom žiriju, tako da su česte i situacije sukoba interesa kad direktor ili žiri imaju i pjesmu ili pjesme koje se natječu, što je odavno prestalo biti skandalom. Obzirom da strukovne organizacije imaju i TV produkciju na nacionalnoj televiziji malo-malo se u javnosti spominje kako su pjesme nekih od obnašatelja ‘u teškoj rotaciji’ posebice na Noćnom glazbenom programu na HRT 2 (što su provjerljivi podaci). O količini pogodovanja na način da netko od institucionalnih moćnika bude uključen kao autor kako bi pjesma dobila plasman postoji mnoštvo priča o kojima pjevači pričaju samo u kuloarima, ali to ovdje treba zanemariti obzirom da nitko javno ne progovara, pa ako nema žrtava, ne može se ni pričati o počiniteljima.
No suma sumarum navedenog je da oni koji bi se primarno trebali baviti skladanjem, tj. proizvodnjom glazbe imaju pune ruke posla oko sasvim drugih stvari što je malo po malo dovelo do gubitka kompasa oko pravih ciljeva, između ostalog; stalnog ispipavanja pulsa tržišta.
Do pojave Billboard Croatia Songs liste činilo se da je hrvatsko glazbeno tržište tromo i uspavano tijelo, sedatirano tamo negdje u devedesetima. No pokazalo se da nije tako, već da je sedatirana i uspavana ponuda onog najvidljivijeg i najeksponiranijeg dijela koji djeluje u okvirima medijske inercije. Netko se možda može naći uvrijeđenim, no postoje pokazatelji i izvan granica Hrvatske i to u zemljama u kojima se govori sličan jezik i u kojima je hrvatska pop glazba iz sedamdeseti i osamdesetih godina prošlog stoljeća pojam kvalitetnog popa.
Usporedbom nekoliko srpskih i bosanskohercegovačkih lista singlova koje se mogu naći kao i s listama na Spotifyju, postoji jako malo odstupanja među izvođačima i pjesmama koje dominiraju i u Hrvatskoj komparirajući te liste s Billboard Croatia Songs. No hrvatskih izvođača gotovo i da nema, konkretno pronađen je jedan, a to je Dino Petrić i pjesma „Dalmatinsko srce“ na Serbia Top 50 na Spotifyju, a njega pak nema na recentnoj HRtop40 hrvatskoj listi.
Ostavimo li po strani priče o eventualnim drukčijim ukusima publike (jer komparacijom lista se jedino može doći do zaključka da je u regiji taj ukus previše sličan, a nipošto različit) nedvojbeno je da u dominantnom hrvatskom pop sektoru nedostaje pravih hitmejkera koji bi mogli imati ‘izvozni proizvod’ u bližoj okolici. No u svemu tome ima i naznaka pozitivnih pomaka. Billboard Croatia Songs doveo nam je trap na velika vrata i ubrzao procese koji bi se bez te liste sporo odvijali ili možda uopće ne bi. Tu je najvažnije otvaranje percepcije da je trap popularna glazba i da su se u grčevitom traženju hrvatskih aktera unutar tog žanra odjednom počeli više spominjati Grše, Kuku$ i Hiljson Mandela, kao što je festival Drito iz Tvornice (koji godinama okuplja tu scenu) sve manje medijski nevidljiv. Dakle, neka nova mlada imena koja su prokrčila put mimo ustaljenih kanona, ali im u velikoj mjeri nedostaje podrška ‘domaće baze’, tj. radijskog etera sudeći po HRtop40.
Radijska priča je također kompleksna. Percepcija javnosti je da je dominantan broj formatiranih radijskih postaja, iako u stvarnosti nije tako obzirom na njihov broj, a ta percepcija se zasniva na tome što su formatirane one s nacionalnim koncesijama (osim Hrvatskog radija). Formatirane radijske postaje same po sebi nisu problem. Problem je sličnost njihovih formata u domaćem eteru koji su suzili žanrovsku raznolikost, posebno kad je riječ o ponudi domaće glazbe.
Skoro da postoji jednaka špranca koja je s godinama izvršila utjecaj i na stvaralaštvo u smislu da je izmišljen endemski glazbeni žanr koji bi se mogao nazvati ‘glazba za hrvatske radio postaje’. Može se govoriti o domeni library musica, tj. namjenskoj glazbi. Ako se stvari sagledaju kroz tu prizmu, onda postaje jasniji i uzrok zašto su iz godine u godinu skoro isti najemitiraniji autori i izvođači u tom prostoru. To je prvenstveno ceh zanatlija koji neugroženo pune sigurnu nišu. Mogu ih eventualno ugroziti samo druge ‘library music zanatlije’ da se kojim slučajem probiju. Samo je kvaka u tome što se još nitko nikad nije probio library musicom u direktnom predstavljanju publici, tj. koncertno. Dokle god je tako, glazbenicima će morati biti važnije koga poznaju, a manje to što izvode, ako žele imati priliku izvoditi ili da se izvodi to što rade. Tko u takvim uvjetima priča o zdravom i neometanom tržišnom nadmetanju taj se grdno vara, a upravo je takvo ozračje najvažnije da bi hrvatska glazba postala konkurentna – za početak u regiji.
Nastavlja se…
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
