Tradicionalna godišnja dodjela nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara Oktavijan ove subote će se prikazati u specijalnom izdanju emisije HRT-a ‘Posebni dodaci’. Jedan se laureat Oktavijana već zna: Veljko Bulajić dobitnik je počasnog Zlatnog Oktavijana koji se dodjeljuje za životni doprinos filmskoj umjetnosti.
Nakon odgledanih više od stotinu i pedeset filmova svih rodova i trajanja članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara izabrali su najbolje hrvatske filmove iz 2020. godine. Tradicionalno je dodjela nagrada Oktavijan održavana na Danima hrvatskog filma i Pulskom filmskom festivalu, no vrijeme je promjena, a uostalom na pragu svoje tridesete godine bio je krajnji čas za emancipaciju. Hrvatsko je društvo filmskih kritičara ustanovilo nagradu 1992. godine a ime je dobila po našem proslavljenom filmskom autoru, scenaristu, snimatelju i redatelju Oktavijanu Miletiću.
Pored osamostaljenja od filmskih festivala novost su i dodatne kategorije u kojima se Oktavijani od ove godine dodjeljuju, a one su namijenjene najboljem dugometražnom dokumentarnom filmu, te najboljoj manjinskoj koprodukciji. U subotu 13. ožujka od 20 sati i 10 minuta na 3. programu HTV-a bit će emitirana emisija “Posebni dodaci” u kojoj će se publika moći upoznati s nagrađenim autorima i njihovim filmovima. Osim nagrada za najbolje filmove, bit će tu i objava dobitnika nagrada Vladimir Vuković i Ante Peterlić za najbolje hrvatske kritičare i publiciste.
Obrazloženje nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo Veljku Bulajiću koje potpisuje Tomislav Šakić, prenosimo u cijelosti:
Članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijelili su Nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu filmskom redatelju Veljku Bulajiću. Rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao.
Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji igrani film, “Bijeg do mora”, njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom. U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu “U oluji”) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom “Vlak bez voznog reda”.
Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.
S jedne strane, upravo Bulajić – ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva “Slavica” i Marjanovićeva “Zastava”, nego za “sovjetsku” strukturu Popovićeva “Živjeće ovaj narod” – inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi – reprezentanti klasa – postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti, kao npr. u partizanskim spektaklima “Kozara” (1962), za Oscara nominiranoj “Bitki na Neretvi” (1969), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i “Velikom transportu” (1983). S druge strane, Bulajićeva trajna popudbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu “Uzavreli grad” (1961), kao i u kasnijem filmu “Obećana zemlja” (1986), svojevrsnom nastavku “Vlaka bez voznog reda” koncipiranom kao sudska drama (ponovno utjecaj i hollywoodskog filma), a političkog filma u povijesnim filmovima “Atentat u Sarajevu” (1975), “Donator” (1989) i “Libertas” (2006), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima “Rat” (1960) i “Čovjek koga treba ubiti” (1979), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.
Veljko Bulajić usputno je, reklo bi se, režirao i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu, “Pogled u zjenicu sunca” (1966), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film “Skopje 63” (1964), potom dokumentarnu seriju “Crna Gora” (1972) te dokumentarne filmove “Titovi memoari” (1981) i “Mjesto sjećanja Vukovar” (2015). Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših “filmskih Talijana” i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
