Vraški lik je taj Hugh Laurie. Taman kad je počeo umarati kao Dr. House u par posljednjih sezona kad se špranca (koja je u početku bila genijalna) izlizala, uskočio je u glazbu. Da nije valjao, utopio bi se, pa bio i sto puta Dr. House prije toga.
Karakter frikoidnog doktora se Hughu Laurieu toliko zalijepio za lik i djelo, da ga je uistinu teško doživljavati drugačije. A to je za glumce najgora klopka uspjeha u koju mogu upasti. Kao što će Elijah Wood vječito biti Frodo, Jason Alexander George Constanza, tako je i Laurieju vjerojatno suđeno da ostane Dr. House. No nekako je on toga i svjestan, pa se zaokret ka glazbenoj karijeri može smatrati izrazito inteligentnom taktikom. Na tragu jakog, ali izmišljenog, televizijskog karaktera, odlučio je oživjeti vlastiti u jednom sasvim drugom svjetlu umjesto da je, kao što to većina glumaca radi, krenuo u potragu za novom ‘ulogom nad ulogama’.
Hrabro u svakom slučaju, a kao što je već spomenuto, da ne poznaje materiju u koju je ušao, bio bi to ekspresni debakl. Ovako uspio je u kratkom roku doći i do drugog albuma. Nakon debitantskog „Let Them Talk“ iz 2011. godine, na red je došao „Didn’t It Rain“, još jedan album obrada starih, uglavnom blues, standarda, ako se izuzme tango „Kiss Of Fire“. Laurie je poput crtača stripova Roberta Crumba opijen starom glazbom. Prepotopno starom. Onom koje više nema ni u rijetkim staretinarnicama vinila, one do koje se na Zapadu često dolazi u posjed za nekoliko novčića kad netko odluči na dvorišnoj rasprodaji razdijeliti prabakine stvari s tavana zainteresiranim skupljačima stare krame, obično one glazbe koja se snimala na gramofonske ploče od 75 okretaja u minuti.
Dakle, nije Hugh Laurie u glazbenu priču ušao da bi bio još jedna olinjala kopija Toma Jonesa, kako bi izvlačio pare iz novčanika sredovječnim gospođama koje su u šepavom doktoru s TV ekrana pronašle nešto seksi. Upravo suprotno. On je glazbeni geek, netko tko cijeli život istražuje, kopa i poput fanatika slaže glazbeni puzzle vremena koje poznaju jedino opsesivni geekovi poput njega. Slika koju odaje iz te perspektive je potpuno suprotna od one koja se čini na prvi pogled. Kao da je jedva dočekao da mu se dogodi neka uloga poput Dr. Housea zbog koje će imati dovoljno prostora i vremena posvetiti se onome što istinski želi raditi, a ne da je glumački ego manijak pustio pipke i prema ‘estradi’.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=yYnJrluzbQY[/youtube]
Odabrao je i najnezahvalniji žanr za drugo desetljeće novog milenija – blues. Ako želite samog sebe prevariti kao glazbenika i baciti eventualnu karijeru kroz prozor, samo se uhvatite bluesa ili punka. Ta dva naizgled najjednostavnija žanra izraubana su sa svih strana i sve ono što se čini kao zicer zapravo je težak promašaj. Ti stilovi su ništavni, ako se ne žive, i točka. Što je najgore, čini se da su aktualni, a u stvari nisu, i igranje po odavno određenim scenarijima su pusta tlapnja. Oni koji su nedavno bili na koncertu Cedella Davisa u zagrebačkom Saxu mogli su to plastično osjetiti kad je blues u pitanju. Iz starog Cedella se cijedio blues čim je progovorio, ali njegov prateći bend Brethren bio je sve ono što u današnjem bluesu ne valja – šablonizirani boogie blues, s bljutavim šabloniziranim gitarskim solima, stav i svirka nepromijenjeni i ukiseljeni još od zlatnog doba Staxa, naprosto gaža od koje vam je muka.
Jest da se blues kroz desetljeća mijenjao, ali došlo se do točke kad se čini da je izgubljena prvotna nit vodilja. Ostao je zvuk i svirački trikovi, ali oni su samo puka mehanika nečeg iz čega bi trebala izlaziti duša. „Can’t play the blues in an air-conditioned room“, čini se prokleto točan stih koji su, ne tako davno, otpjevali Blues Brothersi.
Hugh Laurie je pak sucker za tom dušom bluesa. Posegnuo je kroz gotovo jedno stoljeće unazad za njom i uhvatio je. „Didn’t It Rain“ je tako jedna od najuzbudljivijih blues ploča koja se može čuti u posljednje vrijeme. Pjesme su toliko stare i zaboravljene, da se čine potpuno novima kao i cijelo glazbeno okruženje koje je bend i pjevači okupljeni oko Laurieja stvorilo. Čak se i Taj Mahal pridružio tom neobičnom društvu zaljubljenika u blues i dao svoj obol u pjesmi „Vicksburg Blues“.
Laurie se pokazao izvrsnim u svojoj polu-šlager-polu-blues pjevačkoj ulozi, ali nimalo neuvjerljiv spram Gaby Moreno koja je svoje leadove vrsno izvela u „Kiss Of Fire“, „The Weed Smoker’s Dream“ i „Didn’t It Rain“, kao i u ostalim pjesmama u kojima je njezina prateća uloga značajna. Hugh Laurie je time odao hommage i brojnim bezimenim putujućim parovima koji su blues izvodili diljem američkog juga, od Memphis Mimmie & Kansas Joea McCoya pa do posljednje (unaprijeđene) verzije takve priče kakvu su zajedno utjelovljavali Ike & Tina Turner. Naravno posljednje navedeni su tu samo kao eklatantna krajnja instanca i primjerak u jednom dugom nizu razvoja američke glazbe s Delte. Tekstovi su ujedno i predivni i zastrašujući i čudno je da album nije dobio ‘Explicit lyrics’ naljepnicu, posebice zbog „Junkers Bluesa“, ali izgleda da je ovdje riječ o povijesti, kao i o povijesnoj lekciji da po pitanju oslobođenosti od cenzure od početka XX stoljeća do danas i nismo bog-zna-koliko napredovali. Laurie nam i time daje do znanja koliko su se misli nekad slobodno izražavale i koliko je to i u današnjim okolnostima subverzivno.
Pored toga upravo je Laurie (ili Dr. House, ako želite) zaslužan što je pod povećalo stavio jedan genijalni period bluesa o kojem čak i oni koji slušaju blues ne znaju previše, tj. ne idu dalje od Roberta Jonsona, koji sa svojom vrag-ugovor-raskršće mitologijom i dalje zauzima centralni prizor te ikonoklastične glazbene priče. No i drugi su potpisivali ugovor s vragom i sjetno proklinjali plodove koje im je kroz život servirao. Hugh Laurie je samo uspješno odškrinuo vrata prema imenima kao što su Memphis Mimmie & Kansas Joe McCoy, W. C. Handy, Bessie Smith, Charles Daniels, George Brooks, Sister Rosetta Tharpe, Joseph Ferdinand Morton, ali i prisjetio na neke ‘b strane’ Counta Basiea, Maca Rebennacka i ostalih velikana koji su znali da bi bez bluesa život bio bezbojan.
Iz „Didn’t Rain“ izlazi neopisiva svježina u ovo sparno ljeto prve velike ekonomske depresije 21. stoljeća koja nas mrcvari već petu godinu za redom, prosto da se zapitate: „Je li kišilo?“ i da još jednom zaključite kako je Dr. House faca s razlogom.
Ocjena: 8/10
(Warner / Dancing Bear, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
