Ian Brown ‘Ripples’ – nije loše, ali čekali smo The Stone Rosese

Zadnje vijesti s Otoka kažu da su se Stone Roses još jednom samouništili, što daje naslutiti i izlazak novog solo albuma legendarnog King Monkeya, odnosno frontmena Iana Browna.

  • 5
    Shares
Ian Brown ‘Ripples’

Kada sam se 29. lipnja 2012. godine zajedno s nekih sedamdeset tisuća ljudi vraćao s prvog povratničkog koncerta The Stone Rosesa u manchesterskom Heaton Parku bio sam uvjeren da će najtalentiraniji bend Madchester generacije ne samo dosegnuti, već i premašiti nekadašnju kvalitetu i popularnost, možda čak i ispuniti staro obećanje o ‘spašavanju svijeta od U2-a’.

Te večeri bili su veličanstveni – usvirani i nošeni potpunim kaosom u publici zvučali su bolje nego ikad, uvjerivši i najveće skeptike da su ih na stage vratili ispravni motivi, isti oni koji su ih kasnih osamdesetih nakratko doveli do titule vodećeg rock sastava u Britaniji. Sljedeći test, nažalost, nisu položili pošto se album koji smo čekali još od razočaravajućeg “Second Cominga” nikada nije dogodio, a čitav reunion na kraju je iznjedrio tek nekoliko desetaka koncerata i dva singla, bolno prvoloptašku “All For One” i vrlo dobru “Beautiful Thing”.

Zadnje vijesti s Otoka kažu da su se Stone Roses još jednom samouništili, što daje naslutiti i izlazak novog solo albuma legendarnog King Monkeya, odnosno frontmena Iana Browna. Dobrim dijelom i kao reakciju na sve što se posljednjih godina (nije) događalo s matičnim mu bendom, Brown je više nego ikada prije uzeo stvari u svoje ruke pa je na “Ripples” odsvirao skoro sve instrumente, producirao kompletan materijal i režirao videospotove.

Usprkos tome ili upravo zbog toga, “Ripples” muči sve ono što smo sretali na svim mu dosadašnjim izdanjima, ponajprije činjenica da Ian nerijetko ne zna stati na vrijeme, zbog čega barem dvije-tri pjesme traju skoro dvostruko duže nego što bi trebale. Trajanje samo po sebi ne predstavlja nikakav problem, ali i dalje mu se događa da obećavajućem riffu i uvodu ne podari pravi refren ili razradi temu na način kakav je zaslužila. To se na ovom albumu prvenstveno odnosi na “Soul Satisfaction” i beatlesovsku akustaru “Breathe And Breathe Easy”, u nešto manjoj mjeri i na naslovnu stvar koju izvlači opako funkoidni bas i klavijature na tragu ranog Stevieja Wondera.

Reggae “Break Down The Walls” stvarno mu nije trebao, kao ni pretjerano sladunjava “It’s Raining Diamonds”, no album donosi i skladbe koje ga u konačnici smještaju pri vrh Brownove post-Stone Roses karijere. Funk se pokazao izuzetno plodnim tlom u uvodnoj “First World Problems” i daleko najboljoj pjesmi “The Dream and the Dreamer”, “From Chaos To Harmony” i “Blue Sky Day” sporogorući su meditativni nasljednici pjesama kakve je pisao s Johnom Squireom, dok je obrada “Black Roses” Barringtona Levyja neusporedivo ugodniji ‘izlet na Jamajku’ od spomenute “Break Down The Walls”.

Album “Ripples” bi za The Stone Rosese bilo bi premalo, no za Iana Browna čak i više od očekivanog.

Ocjena: 7/10

(Virgin/EMI, 2019.)

  • 5
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh