Iggy Pop ‘Free’ – slobodan za avanturu

Danas je Iggy Pop objavio svoj 18. studijski album u karijeri.

Iggy Pop ‘Free’

„U meni se javio osjećaj potpune iscrpljenosti. Osjetio sam kako se u meni pojavila želja da okrenem leđa i napustim sve. Želja za slobodom. Znam da je to nestvarno i da je sloboda samo osjećaj, ali čitav sam život vjerovao da je sloboda jedino čemu čovjek treba težiti. „Free” je album za kojeg me inspiracija neplanirano pronašla, a nastao je zato jer sam mu se prepustio”, objasnio je Iggy Pop razloge nastanka svog 18. studijskog albuma u karijeri, nasljednika „Post Pop Depression“, albuma iz 2016. na kojem je radio zajedno s Josh Hommeom i njegovim kolegama iz Queens Of The Stone Age.

Neminovno je da će „Free“ kod mnogih u mnogočemu biti uspoređivan s prethodnikom, no ipak bi „Post Pop Depression“ trebalo gledati kao jednokratni izlet u karijeri Iggyja Popa, nešto što je, ruku na srce, više trebalo Hommeu. Najveća vrlina, istovremeno i mana, ovisno o slušateljskim pretenzijama, je sloboda s kojom je skladan i posložen album „Free“. To je ničim opterećena zbirka od deset pjesama na kojoj u solidnoj mjeri progovara jedan introspektivni Iggy Pop – njegovo drugo jastvo, ono koje je tijekom cijele svoje karijere skrivao od javnosti, jer kad jednom stekneše reputaciju najvećeg divljaka među frontmenima, onda je po svoj prilici trebaš što duže i zadržati.

Na „Free“ taj ‘divljak’ najveći naglasak stavlja na mudrost, onu životnu koju je pokupio tijekom godina, ali i filozofsku, i što je najbolje od svega taj spoken word narativ mu jako dobro stoji u spleen ambijentu u kojem ga prati davisovska prigušena truba Lerona Thomasa, s kojim je pjevač poput prsta i nokta. Tom neobičnošću otvara album s istoimenom minijaturom „Free“, koja je prije nekoliko mjeseci odabrana za, uvjetno kazano, singl kojem je više bila namjera zbuniti nego promptno osvojiti publiku. No „Free“ je tek početak završnog triptiha koji zaokružuje ovo djelo. Najsnažnija je „We Are The People“ izgovorena kao neki nikad napisan kanon rock and rolla, a njegovog značenja i poruke glasi „ljudi bez korijena, nacije, države i rase – ljudi koji su samo ljudi i ništa više ili manje od toga – ljudi koji su naučili živjeti u dahu i koji nikad nisu naučili mirno dočekati smrt“. Na nju se nadovezuje „Do Not Go Gentle Into The Good Night“, također turobnog ozračja i može je se smatrati Popovim osobnim rock kanonom vječitog nemira i nemirenja, želje da se s bijesom ode u noć. Posljednja „The Dawn“ (jer nakon noći dolazi zora) donosi narativ sređenijih misli nakon noći provedene u razmišljanju, ali time otvara i novi ciklus borbe i ujedno zatvara album, nakon čega ostaje staklasti osjećaj u ustima kao da ste kojim slučajem odslušali neki od Zaratustrinih übermensch monologa.

Ono između, ono klasično tkivo rock benda predvođenog Iggyjem Popom kao frontmenom, donosi jednostavnost i neopisivu lakoću kreiranja rock pjesama, ono što kod Iggyja volimo čak i kad promaši hit. A i u tih šest pjesama uspio je sublimirati odjeke onog što je nekoć davno radio s pokojnim Davidom Bowiejem i berlinskim godinama, a opet ostalo je nešto i od suradnje s Joshom Hommeom, tj. već druga po redu „Loves Missing“ koja se kotrlja poput žbunja bez korijenja po pustinji. Breakbeat „Sonalil“ potom donosi preokret samo u ritmu, ali se zadržala u noir ugođaju protkanom (opet) dugim lijenim Thomasovim ispuhivanjima tonovima iz trube – pjesma u kojoj je uspio biti decentno moderan. U narednoj „James Bond“ s dominantnom bas gitarom i lo-fi pristupom, Iggy kao da evocira ono doba kad je svaki cool rif ujedno mogao postati i cool pjesma bez previše zavrzlama i razmišljanjima, da bi se nekadašnja protopunk zvijer u njemu potpuno razbudila u „Dirty Sanchez“, ujedno i jednoj pjesmi na albumu koju je otpjevao punim glasnicama.

Ako bi i jednu pjesmu na albumu trebalo pripisati svojevrsnom hommageu Bowieju, to jedino može biti „Glow In The Dark“ koja ujedno donosi i prizvuk kao da je rađena u svrhu neke kazališne predstave uz obavezno poigravanje trubom od strane Lerona Thomasa. Pjesma „Page“ dolazi kao premosnica između spomenutih rock i jazz momenata prema narativnom finalu. U njoj Pop zauzima pomalo komičnu pozu umornog šlager pjevača i to je ipak najbljeđa pjesma na albumu.

U konačnici „Free“ je album koji je Iggy Pop radio i prilagodio svojoj životnoj dobi i po svom guštu, potpuno neopterećen prerogativom ‘što će rock legenda objaviti’, jer on i jest rock legenda, a uz to treba reći kako je njegova suradnja s trubačem Leronom Thomasom doživjela čvršću i prirodniju simbiozu od one s Hommeom na prethodnom albumu. Jednostavno su se obojica prepustili da ih avantura odnese u neočekivanom smjeru. Iggy je i dalje putnik, a tek su mu 72 godine.

Ocjena: 8/10

(Caroline International / Loma Vista / Universal Music, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh