Igor Hofbauer: Volim sve ljude koji žive u crtićima, osim Gargamela, a najviše rokere s kožnim kaubojskim šeširom

Strip crtač i ilustrator Igor Hofbauer Hof ove godine je dobio posebno priznanje vinkovačkog DORF-a zato jer je autentičan i plodonosan autor u posljednjih dvadeset godina. Čovjek iz undergrounda za underground je ilustrirao i osmisllio preko stotinu plakata, i na desetina omota glazbenih albuma. Kao strip crtač probio se i na strano tržište, aktivan je u suradnji s ekipom iz beogradskog Fijuka. Igor je čovjek specifičnog ukusa i samim time izaziva interes i kod onih koji uspješno ‘kodiraju’ njegovu estetiku. U ovom intervjuu smo ‘sabili’ dosta tema, a jedno pitanje se tiče čak i Milića Vukašinovića. Ako se pitate o čemu je tu konkretno riječ, uskočite u Hofov rollercoaster, jer koliko je zanimljiv kao crtač, toliko je i intrigantan kao sugovornik.

Igor Hofbauer (Foto: DORF / Promo)

Nagrada za doprinos undergroundu na ovogodišnjem DORF-u… Kako uopće doživljavaš taj naš underground, koji za razliku od nekih stranih undergrounda nekako nikakao ne može na ovim prostorima postati mainstream?

Igor Hofbauer: Da, da, eto, kanoniziralo me na DORF-u, dobio sam priznanicu, ili je to diploma undergrounda. Nije to mala stvar, naime ja sam se tim undergroundom ozbiljno bavio u jednom dosta intenzivnom periodu svog života, a ni danas mi nije strana ta neka borba protiv dosade. Underground sam uvijek doživljavao, a pričamo o muzici, prigodno je radi DORF-a, kao nešto opasno, uzbudljivo, u muzici i tekstu, scenskom nastupu, čak nelagodno, krivo odsvirano, uvijek sam se pitao zašto su neki bendovi doslovno izmislili svoju muziku, zašto su tako intenzivni, dok drugi samo parafraziraju i fejkaju. S vremenom sam shvatio da oni tako moraju jer ne mogu drugačije, naime underground se ne može lažirati i kalkulirati, a gotovo da se ne može ni unovčiti. teško su takvi bendovi stjecali afirmaciju (par njih iz EU i Amera), ali bar možes lako ući u legendu. Uglavnom…od tog se ne živi.

Underground se ne može lažirati i kalkulirati, a gotovo da se ne može ni unovčiti.

Ako se osvrnemo na dugogodišnji rad za zagrebačku Močvaru, kako bi opisao svoj rad; pronađe li glazba crtež ili crtež pronađe glazbu?

Igor Hofbauer: Od priče s Močvarom mi je već malo muka, al’ može još ovaj put. Uglavnom,oni su mene zakapirali jer su znali da se bavim crtanjem i muzikom u kombinaciji, a i uradio sam neke fotokopirane plakate koji su se vrtili na toj tadašnjoj sceni deprimantnih devedesetih. Zapravo, kad pogledam te sve tadašnje scene i klubove po regiji i šire, uvijek je tu bio neki takav lik-ica koji se motao-la. Mogu nabrojati bar pet bubnjara crtača iz moje generacije (namjerno je “ica”ponajprije radi Dunje Janković). Uglavnom, crtao sam po muzici koja je trebala svirati u klubu, s vremenom su neki, samo neki, bendovi poželjeli moju estetiku. Dok sam to radio bilo mi je bitno ne ostaviti ljude ravnodušnima, te ljude, njih pet ili sedam, ali aktivnih, onih koji će reagirati na te plakate i crteže… Naravno, najvažnije je bilo to da je Močvara, ili KSET ponekad radio takve bendove, da su radili deep house ili štajaznam, Gibonija, ne bih se kruha najeo. I za kraj odgovora malo samohvale, Steve Austin iz Today is the Day drži moj plakat u svom zahodu, beat that!

Igor Hofbauer ‘Mister Morgen’

Što možeš reći o svom sviranju bubnjeva?

Igor Hofbauer: Ha, bubanj… Da… uvijek sam nešto tuckao, lupao, valjda nervoza, a kad su počele svirke, pasala mi je ta formacija i pozicija bubnjara, naime on je u pozadini i može se sakriti iza činela, ovisi koliko ih ima i kako ih namjesti. Znao sam se dobro kamuflirati kombinacijom ride i crash činele jer sam osjećao nelagodu od scenskog nastupa, a prestao sam lupati nakon što sam nakon petog preslušavanja shvatio da nikad neću moći odsvirati “It’s catching up” od No Means No. Toj definitivnoj odluci je pridonio i maestralan koncert Laddio Bolocka, tu nije bilo povratka, to je odagnalo sve moje sumnje u poziv, ne bubnjati nego crtati, naime i jedno i drugo su discipline koje iziskuju posvećenost, a ne može se sjediti na dva stolca, pogotovo ako je onaj moj bubnjarski bio baš raskliman. I anegdota za kraj, nakon što mi na velikom festivalu s bar 30 bendova nitko nije htio posuditi mašinicu za fus činelu,iz očaja sam se obratio headlinerima, grupi Dead Moon… Bubnjar je raširio ruke i rekao: “Take all of my drums, they’re yours”.

U tvojim kratkim stripovima koji su često krasili i programske knjižice Močvare nekad mi se činilo kao da si na sličnoj valnoj duljini s Joanom Cornellom; bizarne kratke priče, uglavnom bez dijaloških oblačića. Jesi li ikad uočio određene sličnosti u pristupu?

Igor Hofbauer: Ha, usporedba s globalno poznatim, višestruko nagrađivanim sir Joanom Cornellom godi, on je ciničan i duhovit za popizdit, ima tu strategiju šoka, premda mislim da sam ja imao druge namjere radeći sve te flajere za klub. Naravno da sam htio postići taj “WTF” efekt, ali kroz neku interakciju s gledateljem nekog začudnog paralelnog svijeta, želio sam da te flajere ljudi interpretiraju po želji i osjećajima, čak mu ne bih bio u koži jer ljudi od njega očekuju istu maniru, isti štos, ali laska tvoja usporedba.

Koga pratiš od kolega crtača danas, čiji rad bi posebno izdvojio?

Igor Hofbauer: Da skratim – pratim 155 ljudi i ima se tu šta za pratiti, senzacionalni umjetnici, kao što su Aleksandar Denić i Moolinex… da ne gnjavim sad s osobnim preferencama, ali ima i ljudi koje je teže upratiti, npr. Oliver Shrauwen sa svojom grafičkom elegancijom i otrovnim humorom, ni on ni gore navedeni nisu za svakoga, oni su za nekoga.

Koncertni plakat Goribor u Močvari, autor Igor Hofbauer

Koliko te je u početku inspirirao pin-up pristup? Pitam iz razloga što u tvojim crtežima je često prisutan taj neki, nazovimo ga, pogled unatrag na komercijalne ilustracije prve polovice XX stoljeća.

Igor Hofbauer: Taj pin-up, to je zapravo bio trend, estetika te epohe, to su bili žanrovski kodovi, ono, Betty Page, hot rod, vatra, eight ball, danas izgleda malo otrcano, klišeizirano, ali to se tada nosilo… Svi ti vizuali imaju uporište u američkoj kulturi koja nam je bila važna radi muzike. Trebalo mi je neko vrijeme u tim formativnim godinama da mi splasne ta fascinacija ekstra kul plakatima i da malo skrenem zezanje na lokalnu scenu… Mislim rokenrol je zakon, ali sam osjetio olakšanje kad sam prestao s crtanjem te američke r’n’r mitologije. Unatoč svemu, ta estetika je privlačna kao i komercijalna ilustracija koju navodiš… Ta američka ekonomska propaganda i njen kontrapunkt u ruskoj društveno-političkoj, utjelovljenoj prije svega u Rodchenku.

Kako objašnjavaš to da te više inspiriraju, hajmo reći; ljudi s periferije, autsajderski likovi i elementi distopije?

Igor Hofbauer: U cijeloj svojoj karijeri zapravo pokušavam opstati crtajući, a kako se krećem po rubu, ta egzistencija se reflektira i u mojim stripovima. Ona izbija čak i nesvjesno iz mojih radova. Tu je istovremeno i prezir prema predatorskom kapitalizmu i neko ljudsko suosjećanje prema ljudima koji nemaju nikakve šanse u neegaltarnom ustroju društva kakvo smo stvorili. Prošećite bilo kojom europskom metropolom i smučit će vam se život kako ljudi više ne primjećuju one druge ljude bez papira, koji leže po asfaltu ili ispod mosta, a što se tiče distopije to je žanr koji je tu da nas plaši kao i recimo horor, taj žanr gradite kroz teorije i konstrukcije koje, da bi bile interesantne, moraju biti vjerodostojne. Zanimljiva disciplina, a i moguće da se ostvare, za razliku od utopije.

Novi Zagreb, pogotovo taj koji bi mi se mogao imputirati kao maliciozan, zapravo je sretno ispao, srodio se s kultiviranim zelenilom i ima neku životnu dinamiku, za razliku od centra koji je već dugo neka mitelevropska fejk kulisa.

U stripu “Mister Morgen” to je posebno uočljivo. Hladan beton zgrada vidljivo ne pripada centru, već periferiji, što je dugo bila karakteristika života u socijalističkim gradovima. Općenito arhitekturu u ilustracijama i stripovima više prikazuješ kao neku bezličnu zamku za čovjeka, a ne kao njegovo utočište. Zašto?

Igor Hofbauer: “Mister Morgen” je zapravo totalitaran strip svijet u kojem ja odlučujem parametre i ambijent u kojem će se ti likovi kretati u svrhu atmosfere, prvenstveno, tako da sam ja odlučio da ta atmosfera bude jezovita, zlu ne trebalo, dakle, čista fikcija. Inače, postojala je uvijek ta fraza o otuđenim betonskim blokovima i spavačima, ali ja znam da je Novi Zagreb, pogotovo taj koji bi mi se mogao imputirati kao maliciozan, zapravo sretno ispao, srodio se s kultiviranim zelenilom i ima neku životnu dinamiku, za razliku od centra koji je već dugo neka mitelevropska fejk kulisa, a ja kombiniram oba staništa.

Koncertni plakat Mogwai u Aquariusu, autor Igor Hofbauer

Koji filmovi su posebno utjecali na tvoju žestoku estetiku?

Igor Hofbauer: Naravno, to je “Doktor Mabuse” i poslije njega još tisuću dobrih filmova, ali da skrenem priču o filmovima, volim gledati crno-bijele, pogotovo noir, radi jakih sjena i kompozicija. Budući da gledam te filmove kroz neku svoju grafičko-ilustratorsku optiku, ne mogu se nauživati tekstura, svjetala autiju, balonera, neona… hrpe zanimljivih rješenja za crtanje, pogotovo u crno-bijelo-sivoj tuš tehnici, koja ostavlja taj neki fotografski dojam.

Voliš li više biti scenarist ili raditi u tandemu kao npr. s Jonathanom Bousfieldom?

Igor Hofbauer: Brijem da nisam baš neki plaćenik – plaćenici ugase svjetlo i idu spavati, a ja se dosta angažiram oko rada. Volim konrolirati svjetove koje crtam tako da sam po tom pitanju dosta sebičan, da ne kažem, razmažen, premda je onda i sva odgovornost na meni, znači biram teži put. Suradnja uvijek zahtjeva da se baviš tuđom logikom, a i ova moja logika je ponekad previše. Ustvari, ne volim da mi netko crta što da crtam, premda bez suradnji ne bih nikada upoznao Edu Popovića ili Jonathana.

Igor Hofbauer (Foto: DORF / Promo)

Je li istina da te Milić Vukašinović pitao za suradnju?

Igor Hofbauer: Milić Vukašinović je prije svega doktor za r’n’r. To zvuči kao parabolički pridjev sve dok se ne sretnete s njime, onda shvatite da morate zapisati svaku riječ koju kaže jer je antologijska. On je doktor, a mi smo brucoši ili stažisti za r’n’r. Volim sve ljude koji žive u crtićima, osim Gargamela, a najviše rokere s kožnim kaubojskim šeširom.

Povezan si i s ekipom iz Beogradskog Fijuka, kako funkcionira suradnja na regionalnoj underground sceni?

Igor Hofbauer: Znači Fijuk i Matrijaršija: internacionalna, a naša scena sa sjedištem u Beogradu – to su čvrsta prijateljstva, uža rodbina, oni su isto underground stažisti, pisci, pjesnici, grafički šmekeri, entuzijasti po cijenu života. Kad dođem u njihovu sito-štamparsku radionicu štampamo danima, ni ne znamo koliko, u takvim situacijama mi nismo ono što bi se eurobirokratskim jezikom nazivalo most među kulturama, mi smo kultura, sama po sebi.

Zahvaljujući pandemiji distopija nas je sustigla. Svi oblici izvedbenih umjetnosti plaćaju strašan ceh, no kako se iz ove perspektive čini budućnost stripa?

Igor Hofbauer: Odlučio sam da ne razmišljam još o problemima, pogotovo što se tiče sekundarne kulture, koji se valjaju, naslućeno i neminovno, da me našopaju sa zoloftima i normabelima. Ako može klinac u Burkini Faso preživit, mogu i ja.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X