Igra rokenrol cijeli Vintage Industrial Bar

Gledao sam do sada Električni orgazam u većini zagrebačkih koncertnih prostora, no u četvrtak se dogodilo da se sve nekako pogodilo. I ljudi, i prostor, i vrijeme, i pozornica i bend na njoj.

Električni orgazam u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

„Ostali su seks, droga, nasilje i strah“ – tim turobnim, ali prokleto istinitim stihovima Električni orgazam nije samo ocrtao mračna ratna zbivanja te 1992. godine na svom „Balkan horor rok“ albumu, već su isti nažalost ostali kao bolni opis puno toga što se događalo u našim životima u protekle dvije i pol dekade. Ta pjesma izvedena u prvom dijelu koncerta u četvrtak u Vintage Industrial Baru, meni osobno je bila okidač večeri, valjda i zbog toga što sam kao ‘intro’ konzumirao televizijsku emisiju ‘Labirint’ koja je izvrsnim prilogom o slučaju obitelji Zec i intervjuom s redateljem Oliverom Frljićem izvukla ‘kosture iz ormara’ i izuzetno profesionalno ih servirala svekolikom pučanstvu u udarnom terminu.

„Seks, droga, nasilje i strah“ letargično i hladno je pjevao Gile poput kroničara vremena i prostora. Nekako su se u koincidenciji stopili paralelni svemiri i iznjedrili istu poruku. Težina sadržaja bila je kozmička iz Giletovih usta u tom zvučnom okruženju odavno arhaiziranog stava Električnog orgazma koji kao rock bend odolijeva istom tom vremenu i prostoru. U tom našem vremenu i prostoru Orgazam podsjeća na woodstockovske idealiste zatečene u paklu Altamonta koji ih do današnjeg dana želi progutati u svojoj klopci beskonačnog dana s uvijek istim opsesivno kompulzivnim zapletima bez raspleta. Jest da je Električni orgazam te hipijevske manire usvojio u drugoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća nakon pankerskih rafala po tadašnjim ‘zlatnim papagajima’ i ‘krokodilima’ kad su i službeno otvorili poglavlje novog vala, no ostao je obitavati u njima i tijekom sumraka svijeta u kojem su nastali.

Danas (i naravno sinoć izvedena) njihova pjesma „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ također ima jednu novu dimenziju. U vrijeme nastanka bila je gotovo benigni hit iz kojeg se nije mogla iščitati nikakva ironija vremena koje dolazi, kad su ta vremna došla u njima je ta ironija (jednako kao i njezina nepoćudnost u Hrvatskoj) sve jače dobivala na značenju u tom okviru smijeha kroz stisnute zube, a danas opet snažno stoji i kao post-festum prošlosti i podsjetnik na stvarnost u kojoj još uvijek nismo ušli u neku normalnu životnu kolotečinu jer se oko nas i dalje sve ‘ispravlja i savija’.

Električni orgazam u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Priznajem da mi njihov posljednji album „To što vidiš to i jeste“ u trenutku objavljivanja nije legao, no uživo, kad je sinoć Ljubo zapjevao „Ti to možeš“ u kojoj klavijature dominiraju i na neki graciozan način se ‘češu’ o „Can’t Take My Eyes Off You“ i glazbu mladosti svoje i nešto mlađe generacije koja je cijelo jedno desetljeće s pojavom prvih video klubova ponovno otkrivala „Lovca na jelene“ i njegovu PTSP-ovsku poantu prije nego li je upoznala pravo značenje te kratice, ispalo je da je savršeno legla u tom ozračju ‘liječenja’ rekenrolom. A taj rokenrol je stara garda izvodila izuzetno poletno. Klub je bio pun, ali je bilo dovoljno zraka za Gileta i ekipu na pozornici da daju sve od sebe tijekom dvosatnog koncerta zaključenog s dva izvrsna bisa.

I sam ritam koncerta, koji je naravno već godinama uigrana stvar, sinoć je bio kao ponovno otkrivanje magije dinamike i kontrastne izmjene trenutaka u kojima vas čas melje ritam koji je ‘težak k’o konj’, a čas uživate u frajerskoj nonšalanciji sentiša u kojem Gile zaziva svoju ‘ženolinu’ ili u pak u trenutku kad pruža pjesnički naklon ženi koja ‘može izdržati sve i koja je tako jaka’, što opet posjeduje i alegorijsku težinu jer je upravo Električni orgazam taj bend koji je na vlastiom primjeru pokazao svoju izdržljivost i snagu, a da njegov frontmen nikad nije posegnuo za javnom kuknjavom.

Električni orgazam u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Dobar dio koncerta sam proveo naslonjen na stražnji zid Vintagea na točki gdje stup kraj miks pulta zaklanja pogled na pozornicu i gdje je obično najmanja gužva. Na tom mjestu glazba koja se izvodi u tom trenutku na pozornici dođe u prvi plan jer oči ne kradu pažnju. I tu je itekako bilo osjetno da je taj bend i dalje snažan i pulsirajući. Bio je to gotovo električni orgazam. Koliko god glupo zvučalo nakon svih ovih godina, bio je iznenadan, a time i zadovoljavajuć.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X