INmusic, 1. dan – Beatlesi s Arktika i punk stand-up komedija

Iako ne razumijem foru zašto nulti dan nije prvi dan, a prvi dan drugi dan na INmusicu, nula je ove godine pobijedila jedinicu i po line-up-u i po svemu što je taj line-up decibelski proizveo.

Arctic Monkeys na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Prvi dan ujedno je bio i tematski osmišljen i bio je (ili trebao biti) u znaku punka, ali nažalost onog ocvalog punka koji je lijepo opisan u pjesmi „Roštilj“ Hladnog piva. Onog u kojem su trbušine narasle i u kojem su bunt zamijenile loše interne fore, cvrčanje mesa na roštilju uz lagani kazetofonski reggae soundtrack – bar je tako bilo kad je riječ o glavnom večernjem terminu na festivalskom Main Stageu.

Vojvođanski Atheist rap koji se popeo na pozornicu u 19:15 sati bio je samo znakovita predigra za ono što je dolazilo… Odavali su osjećaj ispuhanog balona. Pregršt odsviranih covera u kojima su samo zamijenili tekstove puki su promašaj za svačiju karijeru, a prosjek su popravljale pjesme s albuma „Osveta Crnog Gonzalesa“ od kojeg je već prošlo osam godina i čiju kvalitetu Atheist rap do sada u diskografskom smislu nije nadišao. Između pjesama pak otrcane tranzicijsko-folklorne fore i polu-vicevi – nekadašnji ziceri koje bi ovo društvo ateista svakako trebalo apdejtati. Na sreću po njih ispred pozornice je bilo više od 500 ljudi, pa se za utjehu može reći da Atheist rap još uvijek ima ‘nivo’.

Atheist rap (Foto: Tomislav Sporiš)

Šetnja do World stagea tijekom njihova nastupa bila je neizbježna. Tamo je pak svirao bečki ‘nikad čuo’ bend Mile Me Deaf koji je najavljivan kao indie lo-fi čudo. Za to indie lo-fi čudo je čudo kao je uopće došalo do line-upa. To je skoro pa doslovce bio nastup ‘prvih ljudi’, kako se to obično kaže u glazbenom žargonu, onih koji su se netom upoznali i odlučili osnovati bend. To su se tražile žice po gitarama, a ne sviralo. Amaterizam par-excellance. I oni su bili skloni pričanju viceva u pauzama između pjesama i isticali svoju veliku želju da čim NOFX zasviraju oni veselo skoče u blato i prisjete se svojih školskih dana. Pored toga su se i pohvalili kako je to bio njihov najduži koncert u karijeri i pred najviše publike do sada. Bilo nas je, brat-bratu, trideset ispred pozornice.

Antenat sam nakon njih dočekao kao ozebao sunce. Konačno bend! I to dobar bend. Onaj na koji se može zalijepiti ona moderna brendovska fensi-šmenski oznaka kvalitete. Frontmen Nenad Kovačić i mnogoljudno glazbeno društvo na pozornici vrhunski je povelo puno brojniju publiku na „Izlet“, u svojoj reggae dub maniri. Bili su prijeko potrebni element i istovremeno podsjetnik na neke prošle godine INmusic Festivala kad je world music predstavljao snažnu kariku u line-upu.

Antenat (Foto: Tomislav Sporiš)

Prilično sam nevoljko odšetao s njihovog koncerta kako bi pogledao NOFX. Znao sam da su njihovi nastupi više komičarski stand-up nego glazbeni koncert, ali trebalo se u to uvjeriti. Njihov nekorektni humor na kraju je potpuno zasjenio to što su svirali. Jer tko može uhvatiti ritam nastupa koji je posložen po sistemu: dvije minute pjesme, dvije minute čavrljanja? Humor im je bio vulgaran i nekorektan u cijelom političko-etičko-seksualnom spektru. Vrijeđali su muslimane, Nijemce, Hrvate, homoseksualce, pankere, publiku, Arctic Monkeys i naravno sebe. Probili su sve granice dobrog ukusa i fućkalo im se za to. Toliko ih je zabavljalo sve osim glazbe, da se bilo lako zapitati zašto nemaju samo stand-up nastupe. Možda zato jer bi kao stand-up komičari dobili niže honorare nego kao NOFX. Čak su i priznali da će svirati samo deset pjesama, ali će zato pričati satima. Možda ih je stvarno trebalo gađati blatom kako bi se osjetili sretnima da im je uspjela provokacija, ovako su samo glasno i jasno zaključili kako su Hrvati idioti koji ne razumiju engleski, a time ni njih. Smisleniju trash zajebanciju je te večeri radio Mario Kovač i bend D Elvis s izvođenjem evergrina u amaterskom duhu, a o Cherkezi United da se i ne govori. Prije je NOFX trebalo staviti na te male pozornice i povući sve redare oko njih pa da onda treniraju tu svoju jezičavost.

NOFX (Foto: Tomislav Sporiš)

Islandski bend Dikta bio je jedini istinski indie pop te večeri, sasvim solidan i autorski, i u izvedbi i što je najvažnije odavali su osjećaj da uživaju u tome što rade – a tog osjećaja je već debelo nedostajala te prve večeri na Festivalu. Čekanje Arctic Monkeysa bila je jedina slamka spasa da će nešto s Main Stagea konačno grunuti i otpustiti nekakav rock u zrak. No katarza kakvu su dan prije stvorili Iggy Pop i The Stooges nije se dogodila.

Arctic Monkeys bili su korektni, ali ne i vrhunski poput svojih beatlesovskih odijela koja su bila kao krojena po njima i u kojima su išetali na pozornicu. Dakle vrhunski ušminkani izvana. Alex Turner, tako skockan, bio je uzrok uzdaha većeg broja ženske publike koji je pred pozornicom pjevala zajedno s njim gotovo svaki stih. Set lista kao da je i bila prilagođena tome. Gotovo u pravilnom nizu su se izmjenjiva balade i brze pjesme. Osjetio se taj scenarij. Sve je bilo uredno i po špagici kao strogo počešljana Alexova frizura, a nekad buntovno društvo adolescenata iz Sheffielda koje je ‘pričalo priče o San Franciscu’ sad se pretvorilo u muževne macane koji jako dobro znaju kakva je moć balada, čak toliko da su ih tri za redom odsvirali i na bisu. Ako zbog ničeg drugog, onda je zbog toga to bio pop, a ne rock koncert. Baš me zanima hoće li Arctic Monkeys imati identičnu set listu i pristup kad zasviraju nakon Stonesa na Glastonburyju i kakvu će to reakciju izazvati. Ako vrisak Glastonburyja bude veći, moći će se reći da su wanna be Beatlesi pobijedili Kamenje u (ne)izravnom koncertnom duelu nakon toliko desetljeća. Na posljednji udarac rocka po ušima sam zakasnio jer sam na koncert domaćih She Loves Pablo na World Stage došao u trenutku: „Hvala, to je bilo sve od nas za večeras.“

Što se tiče redova ispred fiskalnih kasa, oni su se definitivno smanjili sinoć. Izniknule nove kućice s blagajnama, ‘podebljale se stare kućice’ novim modernim spravicama za pljuckanje računa i stvar je čini se rješena. Vidi se da se ziđalo, ipak smo mi nacija neimara.

Saznajte više:

INmusic, nulti dan – neuništivi Iggy Pop i poučna fiskalizacija

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X