INmusic, nulti dan – neuništivi Iggy Pop i poučna fiskalizacija

Visoko su podigli letvicu očekivanja Iggy And The Stooges za druga dva dana INmusic festivala. Dedice su skockale praznik rocka i dokazale da još nisu za staro željezo. Samo su poentirali da u stvari treba biti zabrinut za podmladak.

Iggy And The Stooges na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

„The Stooges su umrli s Ronom Ashetonom“, izjavio je Iggy Pop nakon što je početkom siječnja 2009.  „nezamjenjivi gitarist legendarne grupe“, kako je bilo navedeno i u službenom priopćenju The Stoogesa, pronađen mrtav u svom stanu. „Ali još uvijek postoje Iggy And The Stooges“, nadovezao se Pop na prethodnu tvrdnju u jednom intervjuu pošto se u grupu vratio James Williamson. Teško je bilo, a ne protumačiti to PR migoljenje jednog od najupečatljivijih frontmena svih vremena kao puko mamuzanje mrtvog konja, jer smo odavno naučili da u rocku tko god je ‘ispao iz vlaka’, bez njega se može dokle god booking agentu zvoni telefon za gaže. Koliko je god u mnogim slučajevima cijela stvar, od glazbe do stava mutirala, također je nebitno, pogotovo kad se postigne status legende – jer legende najbolje kotiraju na tržištu.

Nagledao sam se i naslušao Iggyjevih koncerata u životu i nisam osjećao gotovo nikakvog uzbuđenja što je on s krnjim Stoogesima headliner na ovogodišnjem nultom danu INmusic festivala koji je započeo u ponedjeljak na jarunskom otoku mladosti u Zagrebu. Više su me zanimali Airbourne kao otkačena autorska replika AC/DC-ja, kojima je toliko stilsko naslanjanje na svoje mega-popularne zemljake u neku ruku oprošteno jer su Australci, pa to valjda spada u njihovo kulturno naslijeđe, nešto kao što kod nas već desetljećima postoji sindrom brojnih klonova Partibrejkersa, kao i Bloc Party čiji prošli album „Four“ je bio njihovo buđenje iz kome još od hvaljenog prvijenca „Silent Alarm“ iz 2005. kad ih je britanska kritika proglašavala novim spasiteljima rocka.

Uglavnom, Bloc Party su bili najveći koncertni pobačaj večeri. Nisu spasili ni svoje dupe, a kamo li osvjetlali obraz, da ne govorim o spašavanju rocka. Bloc Party poput narkomana krizira ove sezone, jer su navodno pred raspadom. Frontman Kele Okereke također nije bio nešto posebno raspoložen, gotovo da je svojom britanskom nadmenošću i uglađenošću bio sušti kontrapunkt rocka i svega što on znači. Većina njihovog nastupa bio ne neuspjeli eksperiment nagdje na pola puta između post punka i popa u kojem je efektima preopterećen zvuk gitare Russella Lisacka više podsjećao na Edgeovo igranje efektima u dućanu glazbene opreme, nego na nešto što u današnjim okvirima pokušava zvučati kao digitalni Edge 2.0. Tako da krivulja euforije na glavnom stageu nije rasla pravocrtno, a Airbourne su tako dobro zacrtali putanju prije Bloc Partyja…

Bloc Party na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Četiri australska otkačenjaka predvođena najluđim od njih, pjevačem i gitaristom Joelom O’Keeffeom već su na uvodnoj „Ready To Rock“ istrčali mokri i nabili ludi ritam kojim su počeli osvajati publiku koja se tek počela okupljati. Za razliku od distanciranog Okerekea, O’Keeffe odaje dojam kvartovskog veseljaka nabrijanog na adrenalinske provode, ima dobar cug, zna na glavi prepolovit limenku piva i za takve obično nikome iz društva nije jasno kad je stigao naučit’ svirat gitaru i sve trikove rock zvijezde, jer takvi obično otvaraju tulume i s njih ispraćaju sve ostale. Takvi i ne mogu slušati i svirati ništa drugo osim AC/DC-ija… Potpuni adrenalinski ovisnik koji je tu svoju pozitivnu energiju itekako prenio na publiku, jer Airbourne i funkcionira po sistemu – ako O’Keeffe ne može divljati uz to što se svira, onda to ne valja. A artistički doseg? Koga briga, dok se uz ritam može skakati do mile volje. Rock ‘n’ roll je ‘ništa mudro’ rekli su neki davno, a Airbourne su sebi na najbolji mogući način probili put do ovdašnje publike. Eto njih uskoro opet čim se ukaže prilika – jasno je to publici, jasno i promotorima.

Airborne na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

No pravi iskonski prolom rocka dogodio u 23 sata kad je uz „Raw Power“ riff na pozornicu istrčao neuništivi Iggy Pop. Za početak, nikad bolje nije pjevao, dok su The Stooges iza njega pojačani saksofonom tijekom koncerta bili paklena kombinacija jazza i punka – karika koja nedostaje – dvije slobodnjačke ‘fuck off’ filozofije stopljenje u jedno ludilo. Rubne situacije su se nizale. Iggy je provocirao i uživao u toj anarhiji u kojoj je lako mogao nastradati. Scenarij penjanja publike na pozornicu, koji je obično do sada bio rezerviran za kraj, dogodio se u prvoj polovini koncerta na pjesmi „Fun House“. Njih stotinjak iz publike je divljalo na pozornici dok je Iggyjev tjelohranitelj grubo čuvao njegova leđa od svih koji su imali potrebu zagrliti ga ili poljubiti. Koncertna koncepcija set liste: prvo novo, a hitovi na kraju, bila je također potpuno izmijenjena. Iggy And The Stooges su prvo ispucali hitove, da bi se novi materijal počeo nizati na dugačkom bisu. Iggy se jednostavno nije dao sa stagea. Ponesen okupljenim mnoštvom koje mu je (s razlogom) ‘jelo iz ruke’, nimalo lažno nije zvučao kad je rekao kako bi najradije htio tog trenutka umrijeti na pozornici. Starac je uživao. I to punim plućima. Veselo je izjavljivao i kako zavidi publici na mladosti, kao i želju da bi htio tu mladenačku krv u sebi, iako je dojam da bi mnogi ‘mladi starci’ prije od njegove krvi dobili adrenalinski šus, a ne suprotno. Iggy je slavio život i to život u rock ‘n’ rollu. Bilo je snažno i s mudima. Visoko je podigao je letvicu očekivanja za ostala dva dana INmusica. Svaka čast svakome tko će uspjeti složiti finale svog nastupa na način kao što je on učinio s „Louie Louie“.

Što se tiče zbivanja na World Stageu, večer je svakako pripadala domaćem istarsko-zagrebačkom bendu Radio Aktiv. Ta inačica Manu Chaoa zadržala je ispred sebe hvalevrijednu grupu publike dok su Iggy i The Stogesi zvukom demolirali Main Stage. Kao da se tim nastupom šira afirmacija počela događati. Prije njih je Frenkie pošteno odradio posao, s tim da je Edo Maajka ovog puta bio njegov sidekick. Ženski liverpulski trio Stealing Sheep je zbog svoje ‘egzotičnosti’ još imao kakvu-takvu prođu, dok je A Toys Orchestra nakon njih pružio dovoljnu količinu dosade zbog koje je bilo bolje posjetiti šator Tko pjeva zlo ne misli/Retro party gdje su domaći rockabiličari B And The Bops ispručivali standarno kvalitetan blast to the sixties.

No pored glazbenih zvijezda večeri, nenadano se pojavila jedna druga ‘zvijezda festivala’, a ime joj je fiskalizacija. Zbog iste je ukinuta višegodišnja praksa bonova koji su do ove godine bili festivalski novac. Dugački redovi ispred malog broja kućica u kojima su fiskalne kase lijeno pljuckale račune za hranu i piće druga su ‘velika stvar’ koja je obilježila nulti dan INmusica. Je li kriv Slavko Linić ili organizatori festivala čini se manje važno ako ste na festivalu gladni i žedni, a do ničega ne možete prije nego li potrošite dvadesetak minuta na provlačenje kroz usko grlo ‘fiskaliziranja’.

Ne treba biti ekonomski stručnjak pa da čovjeku bude jasno da živimo u svijetu u kojem je zarada ispred svega, pa je onda malo čudno kad shvatite da ste se našli u situaciji da onaj tko vam treba uzeti pare (tko god on bio) to nije u stanju napraviti, jer između torture čekanja spram gladi i žeđi, biram ovo potonje dokle god mi nisu ugrožene vitalne funkcije. I tako mi se dogodilo da ne potroših ni kune na tom nultom danu. Na sreću došao sit i pio vodu. Pa ako je definicija ekonomije sažeta u riječi ekonomičnost, onda hvala Slavko i hvala INmusicu što mi sačuvaste pare i što shvatih da ustvari na festivalima nisam toliko ni gladan ni žedan, a vi što posložiste tamo one silne štandove i šankove, sretno Vam bilo. Puočen iskustvom i danas na Jarun dolazim čim obavim nešto između ručka i večere (što još uvijek nema kovanicu poput ‘bruncha’). Nije loše, može se, kad je već u modi stezanje remena… I na kraju krajeva ne idemo li na glazbene festival upravo zbog glazbe?

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X