Interzone ‘Ne!’ – vrijeme je za novi album

Vrijedi spomenuti da Interzone sačinjavaju iskusni glazbenici sa sviračkim stažem u bendovima u rasponu od rockabilly institucije Greaseballs preko nekadašnjih Nikad robom i cover grupe Cry Babies pa do instrumentalnog sastava D.O.O., a to je iskustvo najočitije na stageu, gdje vlastiti repertoar redovno začine moćnim čitanjima post punk klasika poput ‘This is Not a Love Song’ PIL-a ili ‘Diane’ Hüsker Dü.

Interzone ‘Ne!’

Baviti se glazbom, a ne živjeti od nje ima svojih prednosti, ponajprije u kreativnom smislu. Izostanak bilo kakvog deadlinea ili potrebe za ganjanjem komercijalnih strujanja i trendova autorima omogućuje potpunu slobodu da rade što god žele, zbog čega, posebno na našoj sceni, od takvih bendova često dobivamo i najzanimljivije stvari.

Nepostojanje rokova i drugih vrsta pritisaka ima i lošu stranu, a to je da novo izdanje grupe koja vas je oduševila znate čekati godinama, sve dok ne uhvate vremena i volje ponovno se primiti instrumenata.

Navedeno se u svakom slučaju odnosi i na zagrebačku trojku Interzone, čiji eponimni prvijenac iz 2011. smatram jednim od najboljih ovdašnjih debitantskih albuma minulog desetljeća na kojem su asimilirali sve ono što je post punk činilo jednim od najuzbudljivijih i najinteresantnijih razdoblja u povijesti glazbe. Narednih godina ukazivali su se tek povremeno, najčešće održavajući Joy Division tribute koncerte na obljetnicu smrti Iana Curtisa, ali novih pjesama nije bilo. Stoga me istinski obradovalo kada me je nedavno nazvao basist grupe Darko, koji s gitaristom Krunom i bubnjarom Draženom u najboljoj tradiciji Ramonesa ‘dijeli’ i zajedničko drugo ime Interzone, i poslao mi EP “Ne!”, tri pjesme koje nastavljaju točno tamo gdje su stali s debijem.

Direktnost i melodičnost Ramonesa tako se ponovno spajaju s tamom Joy Divisiona i Bauhausa, uz rastrzane ritmove Gang Of Foura, Au Pairsa i PIL-a, neopsihodeliju Echo & The Bunnymen i povremene izlete u pjesmarice njihovih tuzemnih suvremenika. U “Nije to to!”, vrhuncu ovog EP-ja, Interzone Kruno nam preko punkoidnog funka ritam-sekcije gitarom i vokalom dočarava kako bi otprilike ispao zamišljeni session Gang Of Foura i rane Boe, dok se na refrenu približavaju eksperimentalnijoj strani zagrebačke alter-rock povijesti i sastavima poput Haustora, Brujača, pa čak i Bordela pokojnog Dragana Pajića-Paje. Stvar doživljava kulminaciju psihodeličnim raspašojem koji zvuči kao nešto s “Crocodiles” i “Heaven Up Here” Bunnymena.

Na tom tragu je i uvodna, za nijansu hitoidnija i efektnim nadopunjavanjem dva vokala vođena “Nevolje”, a čitavu priču zaokružuje obrada “No Love Lost” Joy Divisiona, izvedena prilično vjerno originalu, uz nešto više tjeskobe i bijesa. Tekstualno se također kreću istim post punk putevima, obilježenim egzistencijalizmom i angstom, i dalje tragajući za nečim što će ih iz ‘nevolje odvesti u neku apstraktnu realnost’ i ‘lijekovima što liječe narativne depresije’.

Vrijedi spomenuti i da Interzone sačinjavaju iskusni glazbenici sa sviračkim stažem u bendovima u rasponu od rockabilly institucije Greaseballs preko nekadašnjih Nikad robom i cover grupe Cry Babies pa do instrumentalnog sastava D.O.O., a to je iskustvo najočitije na stageu, gdje vlastiti repertoar redovno začine moćnim čitanjima post punk klasika poput “This is Not a Love Song” PIL-a ili “Diane” Hüsker Dü. Samim time, nadam se da ovaj EP predstavlja i najavu skorašnjih koncertnih aktivnosti (ako nam se, dakako, virus smiluje), a bogami je vrijeme i za novi album!

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X