Iron Maiden u originalnom vinilnom ruhu – ponovno otkrivena snaga

Nije samo Jimmy Page shvatio ozbiljnost renesanse tržišta vinilnih ploča kad je krenuo u remasteriranje i ponovno pakiranje obogaćenih izdanja Led Zeppelina koji su se pokazali kao pun pogodak, sličnu stvar napravili su i Iron Maiden.

Iron Maiden - The Number of the Beast
Iron Maiden – The Number of the Beast

Ako takva dva ‘teškaša’ čija je fan baza desetljećima neupitna to rade, onda je jasno da je vrag odnio šalu, jer prodaja vinila koja je prije pet godina mjerena u promilima u udjelu na ostale nosače zvuka gotovo kvadratnom progresijom raste iz godinu u godinu. Za razliku od Led Zeppelina, Iron Maiden su s manje pompe krenuli u novu ‘vinilnu avanturu’, ali nimalo manje koncizno osmišljenu.

Prvih osam albuma grupe otisnuto je tako na 180-gramskim vinilima i ukoričeno je u replike izvornih ovitaka iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono najvažnije, a to je glazba, tiskana je s originalnih mastera, tako da je zvuk identičan kao i na originalnim izdanjima. Dakle, potpuni back to the roots pristup koji novim slušateljima otvara pravu dimenziju stvari, dok će veteranima srce biti na mjestu, nakon svih mogućih boost izdanja na kojima se u minilim desetljećima igralo s frekvencijama (posebice bas poljima) i kompresijama, pa je remasterirani zvuk starih izdanja često imao neprirodnu ‘doom’ tutnjavu kao nepotrebni modernizirani privjesak zvuku jednih od glavnih začetnika davnašnjeg novog vala britanskog heavy metala, a da se ne govori o lošem picture disc izdanju od prije nekoliko godina na kojima su uz sve navedeno još imali i audio probleme u reprodukciji zvuka zbog ilustracija na vinilima, pa ih je možda bilo bolje koristiti u prenamjenjenoj formi podloge za zidni sat. No ova edicija zaslužuje sve pohvale.

Nisam preslušao sve albume, no ako na od njih 8 stvari besprijekorno funkcioniraju na tri albuma, onda nema potrebe sumnjati u statistiku. U mojim rukama (i gramofonu) bili su „The Number Of The Beast“, „Piece Of Mind“ i „Live After Death“.

Prvo što se primijeti kad se puste ploče s tri spomenuta albuma je nivelacija bas frekvencija po standardima 80-ih, dakle bas gitara Stevea Harrisa i bubnjevi (tj. bas noga i flor) Nicka McBraina i pokojnog Clivea Burra ne ispadaju i ne rovare ‘ispred’ snimke. Za današnje pojmove je u pitanju pomalo suha produkcija, ali Maideni su oduvijek igrali na to da žele da se čuje njihova zanatska instrumentalna uigranost i naravno Dickinsonova čistoća njegova prirodnog glasa. Bio je to imperativ vremena kad je heavy metal u pitanju – nešto kao dokazivanje čiste i nepatvorene snage i vještine. Publika nije voljela fejk, nije željela ušminkani bend na albumu koji nije bio u stanju isto izvesti na pozornici.

S albumom „The Number Of The Beast“ Maideni su u Dickinsonu dobili pravog frontmena, nakon što je ovaj došao na mjesto Paula Di Anna koji glasom nije mogao postići da Maideni dobiju tu ikonoklastičnu dimenziju u kojima se može opjevati mistika, mitologija i drevna povijest. Di Annovo ‘režanje’ više je podsjećalo na punk, a Dickinson je na „The Number Of The Beast“ doslovce otpuhao dva prijašnja albuma i ustoličio sebe kao jednog i jedinog vokala kad god se pomene ime Iron Maiden, kao št je i Di Anna vokalno otpuhao u polu-baladnim bravurozama poput „Children Of The Damned“ i „Hallowed Be Thy Name“ čime je uveo savršeno ispjevavanje dugih tonova u zvuk grupe. Vinilno reizdanje točno daje taj osjećaj, kao što i odsustvo svake kompresije snimka ima u sebi onaj skriveni poziv slušatelju da pojača jačinu zvuka.

Iron Maiden - Piece Of Mind
Iron Maiden – Piece Of Mind

„Piece Of Mind“ mi je osobno drag iz razloga jer je to ujedno bila i prva ploča Maidena koju sam kupio još kao osnovnoškolac. Ona je bila daleko kompleksnija, a time i teže prohodna za uši od „The Number Of The Beast“, ali je značajna po tome što su Maideni s njom bili odlučili Dickinsonov vokal još više staviti na kušnju, kao što je i sam pjevač, ako se bolje posluša, tu tražio svoju najbolju formulu nakon prethodnog albuma. Tada je za prvi singl bila odabrana himnična „Flight Of The Icarus“ u kojoj je vokalno Dickinson gotovo prekopirao stil Ronnieja Jamesa Dia, jednog od najljepših hard rock vokala svih vremena, no s godinama se pokazalo da je publika ipak htjela više čuti samog Dickinsona i njegov izričaj, tako da je „The Trooper“ ipak najsvjetliji dio tog poglavlja, dok primjerice posljednja i najduža „To Tame A Land“ nije nadmašila tematski sličnu „Hallowed Be Thy Name“ s prethodnika, no opet na tom albumu je grupa opet imala novog člana, a to je bio bubnjar Nicko McBrain, trebalo je i njemu da uđe u priču. Trebam li reći da su već prvi taktovi „Where Eagles Dare“ za mene imali efekt kao Proustovi kolačići?

Nakon „Piece Of Mind“ ‘zlatna postava’ benda bila je konačno složena, što je bilo potvrđeno narednim albumom „Powerslave“. Dupli „Live After Death“ iz 1985., ujedno i prvi live album, i dalje je najbolji live album Maidena. Tadašnja „World Slavery“ turneja trajala je 331 dan i odsvirano je 187 koncerata. Upravo je to bio period kad su Maideni izrasli u nedvojbeno najveće heavy metal gigante. „Live After Death“ je skopljen s dva nastupa (Long Beach Arena i Hammersmith Odeon), Dickinson je punoj snazi, tada je ustanovljena i najbolja set lista za sva vremena i ona se u narednim desetljećima obično malo mijenjala u korist recentnih materijala s recentnih albuma, ali je i tada uvijek predstavljala okosnicu repertoara.

Iron Maiden - Live After Death
Iron Maiden – Live After Death

Pjesme „Running Free“ i „Phantom Of The Opera“ iako ih je u originalu na prvom albumu otpjevao Di Anno, u ovim prilikama gdje ih Dickinson izvodi uživo, taj original je debelo zasjenjen. Po starom dobrom produkcijskom nahođenju iz 80-ih vriska publike je pojačana, no vinilno reizdanje, obzirom na protok vremena dokazuje da je dobar dokument histerije kojom su Maideni zarazili planetu. I naravno, upravo je „Live After Death“ u ovom originalnom ruhu dokaz kako CD nikad nije nadmašio vinil po pitanju audio doživljaja atmosfere uživo. Na CD-u je isprva „Live After Death“ bio osiromašen za nekoliko pjesama, potom je izdan kao dvostruko izdanje s istim redoslijednom pjesma, ali opet masteringom ‘obojan’ za digitalno izdanje. Sada je krug zatvoren i 30 godina kasnije ovo vinilno reizdanje govori u prilog nadmoći analogije.

Ako klinci koji većinu glazbe konzumiraju digitalno kroz slušalice (naravno oni koji se u ovoj priči nominalno doživljavaju heavy metalcima) ikad stave ovaj live album na gramofon i masno ga podebljaju lako se mogu naći u situaciji da shvate da su ‘oživjeli nakon smrti’ i da su cijelo vrijeme imali nepotpunu sliku o bendu kojeg vrlo vjerojatno voli i njihov tata. To je jedna sasvim druga dimenzija super-teške kategorije.

(EMI/Dancing Bear, 2014./2015.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X