Jack White ‘Blunderbuss’ – cijepljen od neuspjeha

Jack White jednostavno ne može promašiti. Dapače s ‘Blunderbussom’ je i komercijalno dobacio tamo gdje se nije ni najmanje nadao.

Jack White 'Blunderbuss'

„Blunderbuss“ je prije svega višeslojno i intrigantno djelo u kojem su pomiješani country, soul, blues, rock pa čak i hip hop. Sve to njiše slušatelja poput valovitog mora u mantričkim skoro pravilnom amplitudom izmjene pjesma s dominantnom klavirskom dionicom i onih u kojima je gitarski rif kamen temeljac uz opasku da se umjetnik zaigrao formom stvaranja svojevrsnih glazbenih blizanki tj. pjesma koje funkcioniraju u paru, jedna kao uvod, a druga kao kulminacija osjećaja.

Uvodna „Missing Pieces“ je dobar ulazak u priču koja eksplodira sa „Sixteen Saltines“, hibridom tradicionalnog hard rocka i garažne tutnjave, isinski rock singl koji kao da je nehotično ispao iz Jackovog rukava punog džokera. „Freedom at 21“ je izvrstan spoj hip hop strofa omeđenih loopom gitarskog rifa koji se na solu razvije u stadionsku pozu tipičnu za AC/DC, a „hlađenje“ dolazi u pravom trenutku kroz prvi singl „Love Interruption“, soul kroki i svakako predivan Jackov duet s pjevačicom Ruby Amanfu za koju se s razlogom sve više njih interesira. Naslovni country „dvokorak“ „Blunderbuss“ podebljan pedal steelom i gudačima proširuje opušteno raspoloženje kojem je prethodio „Love Interruption“.

Novo podizanje tenzije albuma postepeno kreće s „Hypocritical Kiss“, čiji tempo ne ubrzava, ali je Jackovo pjevanje prijeteće, poput neke ozbiljne rasprave i upravo ta kombinacija žovijalne klavirske teme koja kao da ne pripada pjesmi i fokusirana i angažiran pjevačka dionica budi sliku muško-ženskog nesporazuma, pokušaj ozbiljnog razgovora u krivom trenutku i samim time lošim završetkom istog, a Jack je to maestralno uspio strpati u pjesmu koja je kraća od tri minute. To je svojevrsni uvod u još dramatičniju „ Weep Themselves To Sleep“.

Slušateljevo potonuće u teške misli pravovremeno sprječava retro rock dizalica „I’m Shakin’“. „Trash Tongue Talker“ je boogie u kojem se glazbenici poigravaju tempom i to je ujedno najpredvidljivija pjesma na albumu koji je pored poigravanja elementima raznih formi hrabro spojeni hibrid koji uistinu nema previše artističkih dodirnih točaka sa svime što je White do sada radio, koliko god to čudno zvučalo. Zvuka američkog Juga kroz razigrani honky tonk klavir i mandolinu donosi „Hip (Eponymous) Poor Boy“, a treće upadljivo stilsko nadovezivanje dvije pjesme jedna na drugu se događa kroz narednu „I Gues I Should Go To Sleep“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=iErNRBTPbEc[/youtube]

Veseli charlestone zvuk zamire u hipnotički prigušenoj „On and On and On“, dok kraj pripada originalnom spoju bossa nova i rocka 60ih „Take With You When You Go“. Je li to slučajno ili namjerno posljednja poruka koja se tiče samog albuma? Čak i nije važno. Tko voli rock, sigurno će ovog ljeta nositi sa sobom „Blunderbuss“ gdje god se uputi, jer riječ je o nečemu što stvarno pozitivno utječe na raspoloženje. To je album intenzivnih mirisa i boja.

Ocjena: 9/10

(Third Man Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X