Svih dvanaest pjesama zapravo djeluju poput lutanja u krug po neprohodnom putu u kojem se putokazi konstantno okreću, mijenjaju mjesta jedan s drugim, zbunjuju i lažu. Ali cijeli taj kaos morate prihvatiti i potpunosti mu se prepustiti da biste bili nagrađeni spoznajom da je album doista sjajan.
Cjelokupnu samostalnu karijeru Jacka Whitea možda možemo promatrati kao udaljavanje od njezine ishodišne točke nastale na stratištu rock zvuka njegovog matičnog benda The White Stripes koji je obilježio prvo desetljeće novoga stoljeća prema području sve luđeg eksperimenta koji odgovara na pitanje u što se glazba kakvu smo poznavali pedesetak godina može pretvoriti u svojoj sljedećoj fazi. Čini se kako ni publika niti kritika bez pravog razloga nisu baš prigrlili njegov prethodni studijski album “Boarding House Reach”, no njegovo prije par dana obavljeno novo izdanje, “Fear of the Dawn” biva bolje prihvaćeno iako je jednako konfuzno, divlje i na isti način pati od poremećaja pozornosti koji mu ne dopušta da unutar jedne pjesme ostane vjerno određenom izričaju. Iste publikacije koje su te stvari zamjerale zadnjoj ploči sada donekle priznaju da je White možda doista jedan evolucijski korak ispred ostatka svijeta, a njegovi sonični eksperimenti možda su posljednje utočište u kojemu preživljavanje traži gitaristička glazba.
Mijenjanje smjerova unutar jedne pjesme možda je svojstvenije hip-hopu nego oblicima bluesa i rocka po kojima je White postao slavan, a kao što je na zadnjem albumu ugostio Jay-Z-ja, ovdje na “Hi-De-Ho”, vjerojatno oglednoj pjesmi nove ploče, pridružuje mu se Q-Tip, vođa legendarne njujorške reperske družine A Tribe Called Quest. U manje od četiri minute te pjesme čut ćete sve od spomenutog hip hopa praćenog samrtnim urlikom rock gitare do nekakvog istočnjačkog zavijanja i sampleova Caba Callowaya iz refrena čije “Minnie the Moocher” pjesma vuče svoj naziv. Sve to skupa djeluje stilski nejasno i nepovezano, ali unatoč tome na neki način cool i osvježavajuće zabavno.
Preostali singlovi “Taking Me Back” i naslovna “Fear of the Dawn” koji ujedno i otvaraju ploču praktički se prelijevaju jedan u drugi (samo podižući stupanj žestine) zvuče kao da se Whitea ugnijezdio u ulozi ludog genija rocka na poziciji koju je posljednji na toj razini uvjerljivosti vjerojatno držao pokojni Frank Zappa. “Eosophobia”, čiji naziv označava latinski oblik fobije iz naziva albuma, pojavljuje se u dva navrata, a svih dvanaest pjesama zapravo djeluju poput lutanja u krug po neprohodnom putu u kojem se putokazi konstantno okreću, mijenjaju mjesta jedan s drugim, zbunjuju i lažu. Ali cijeli taj kaos morate prihvatiti i potpunosti mu se prepustiti da biste bili nagrađeni spoznajom da je album doista sjajan.
Iz glave je, doduše, teško istjerati činjenicu da “Fear of the Dawn” nije posljednja poruka koju nam White u dogledno vrijeme ima za poslati, budući da je već najavljen i izlazak njegovog drugog ovogodišnjeg albuma “Entering Heaven Alive”. Ta druga ploča, sudeći prema najavama, ali i onome što smo s nje već imali priliku čuti, trebala bi biti manje avanturističke prirode po pitanju zvuka, što vjerojatno znači da će biti blaža i koncentriranija. Ako to zvuči kao korak unazad s divljeg puta kojim se White uputio posljednjih godina, u obzir možemo uzeti posljednje dvije pjesme s “Fear of the Dawn”, a to su “Morning, Noon and Night” koja zvuči kao nešto možda i najsličnije zvuku The White Stripesa što je White objavio nakon prvog ili drugog samostalnog albuma, te “Shedding My Velvet”, možda i jedini doista emotivni trenutak ove ploče. Te pjesme nisu ništa manje odlične od najbizarnijih eksperimenata koje možemo čuti
u ovih četrdesetak minuta, pa nas stoga možda i raduje znati da vrlo brzo slijedi i cijeli album u tom tonu.
Predstavlja li “Fear of the Dawn” konačnu smrt rocka kakav poznajemo ili rađanje nečeg sasvim novog i uzbudljivog na njegovom zgarištu? Možda oboje, vjerojatnije ni jedno od toga, ali u svakom slučaju zvuči zabavno, otkačeno i neobuzdano. Kao što ono što smo nazivali rock and rollom već dugo vremena nije.
Ocjena: 8/10
(Third Man Records, LLC, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
