Tri CD-a i DVD sa snimkom koncerta u banjalučkom Banskom dvoru 2009. čine kutijicu ‘Boje zvuka’, najopširniji retrospektivno-kompilacijski osvrt na karijeru jedne od najbriljantnijih regionalnih pjevačica popularne glazbe, Jadranke Stojaković.
Nasreću, bilo je na meniju i takvih, mirnih neestradiziranih komada – npr. „Sve smo mogli mi“ (Ž. Šipka/S. Kovačević/V. Žujo, 1975); „Ima neka tajna veza“ (G. Bregović/D. Trifunović, 1975); „Što te nema“ (Stojaković/A. Šantić), na ovoj kompilaciji samo u dvije kasnije, koncertne inačice, na japanskom i na japansko-srpskohrvatskom; „Stane mi dah“ (Stojaković/D. Mandić/D. Matić, 1987) – i one posve očaravaju.
Pretpostavku da je Stojaković, da joj je bilo dozvoljeno, htjela i mogla zabilježiti bitno vrsniju ostavštinu, donekle, a možda i posve, potvrđuje treći CD sa skladbama iz devedesetih i dvijetisućitih, iz doba u kojem se, po odlasku u Japan, u kojem je živjela dvadesetak godina, odvojila od ovdašnje matice i djelovala više po duši. Posrijedi su mahom skladbe tipa akustična gitara i glas – potkrepljene i drugim glazbalima, ali bez remećenja tog temeljnog tona – s bisernim izvedbama tradicionalnih „Kaleš bre Anđo“ (1995), „Eleno kerko“ (2002), „Bentbaša“ (2009) i pomalo eksperimentalnim izletima pjevanima i na engleskom i na japanskom („Dream on Canvas“, Stojaković/Kobayashi, 1996; „Haiku“, Stojaković/M. Tadić/S. Yoshiko, 1996; „Hino hotaru“, S. Yoshiko/Stojaković/, 1996. te „Everything Birds Can See“, Stojaković/Ayuo; „Nothing to Say“ i „Moon Will Guide You“, sve iz 2002; „Eyes of Water“, Stojaković; „Ko zna reći“, Stojaković/Bregović, obje iz 2009) u kojima caruju posvećenost čaroliji glazbe i međusobno osluškivanje, želja za izražavanjem, a ne razmišljanje o zadovoljavanju radijskih urednika i penjanju na top-ljestvice. Govoreći o snimanju (izvrsnog) albuma „Baby Universe“ u Münchenu, s kojeg su izabrane pjesme iz 1996., Stojaković kaže da je u međunardonom društvu glazbenika naprosto vrilo od entuzijazma i kreativnosti, što se, je li, stvarno i čuje.
Sedamdesetih i osamdesetih, ovdašnja estrada očito nije trebala neku našu Joan Baez ili Joni Mitchell, niti je znala što bi s njom. Stojaković je stoga, koliko možemo iščitati, vodila gotovo paralelnu karijeru u kojoj je, recimo, po kakvom središnjem festivalskom nastupu nastupala samo s gitarom u tzv. večerima slobodnih formi, ustrajno sudjelovala u glazbenom serijalu „Pjevam pjesnike“ (uglazbljuje Aleksu Šantića, Desanku Maksimović, I. G. Kovačića, A. B. Šimića…), izvodila sevdalinke i druge narodne, tradicijske, surađivala s djecom u dječjim tv-serijama, što su sve, čini se, odušci od shematiziranih imperativa. Pokrenula je svojedobno i novovalni bend, no bili su prisiljeni brzo prestati s radom, jer to nije bilo ono što se od nje očekivalo.
Kutijica „Boje zvuka“ zaokružena je televizijskom snimkom jednosatnog koncerta održanog 2009. u banjalučkom Banskom dvoru na kojem nastupa s japanskim glazbenicama Yoshiko Sakatom i Miwom Inabom koje sviraju glazbala satsumu biwu i koto, dok se Stojaković prati na električnoj gitari, šargiji i usnoj harmonici, izvodeći neku vrstu melodiozne ambijentalne glazbe svijeta, vežući ponajprije Japan i Balkan.
Na ponekim pjesmama s CD-a može se čuti pucketanje gramofonske ploče, no zvuk je jasan, prezentan, definiran, prostoran – što god i kako god to učinili, u mnogim preklapajućim slučajevima bolji negoli na CR-ovu „The Best ofu“.
Ovitak u oblikovanju Nemanje Mićevića i Vladana Vukolića kao temelj rabi slike same Stojaković, diplomirane slikarice, a priložena knjižica (čijom naslovnicom, avaj, dominira fotografija Stojaković sa Seidom Memićem Vajtom) donosi zaokruženu biografsku noticu, duhovite i emotivne crtice glazbenih kritičara Petra Janjatovića i Petra Popovića te prisjećanje tekstopisca Valerijana Žuje na nastanak hita zimzelena „Sve smo mogli mi“.
Ocjena: 8/10
(Muzička proizvodnja Radio Televizije Republike Srpske, 2013.)