‘Jagged’ – biti Alanis Morissette

„Ovo nije bila priča koju sam pristala ispričati. Sada sjedim ovdje i proživljavam posljedice jer sam vjerovala nekome tko nije opravdao povjerenje”, rekla je Alanis Morissette o ovom filmu. Optuživši ekipu koja stoji iza dokumentarca da je imala “sablasni plan”, rekavši da su je “uljuljkali u lažni osjećaj sigurnosti” i da film iznosi “implikacije i činjenice koje jednostavno nisu istinite”.

S tim saznanjem sam i počeo gledati „Jagged“, kao što sam kroz njega vagao svaki njegov dio škakljive prirode da bih po odgledanom filmu ostao s upitnicima iznad glave jer nisam uspio dokučiti što je to konkretno Alanis tako zasmetalo i ražestilo u serijalu „Music Box“ koji potpisuje Bill Simmons.

Za početak ona je prisutna kao glavna intervjuirana osoba kroz cijeli film i najviše informacija koje bi joj eventualno mogle naškoditi rekla je osobno. Skoro svi drugi uključeni sugovornici osim Taylora Hawkinsa, bubnjara Foo Fightersa i Glena Ballarda, producenta „Jagged Little Pill“ albuma, nemaju insajderske priče i više se bave fenomenologijom njenog lika i djela, a i spomenuta dvojica su više rastakali sebe same kad su objašnjavali situacije u kojima su je na neki način iznevjerili, posebice Hawkins.

Ako je nešto u filmu ocrnjeno, onda je to sklop talent show natjecanja iz 1990-ih i nepisanih pravila tadašnjeg popa, posebice kad su u pitanju djevojčice i djevojke. Jedna od takvih talentiranih od malih nogu bila je i Alanis Morissette. Ona je već sa svojih 15 godina prošla hrpu etapa na putu da postane još jedna u nizu ‘seksi lutki s mikofonom u ruci’. A čak je i to ‘društvo’ koje uz priče o uspjehu kreira djecu-kreature u filmu jasno okarakterizirano kao hrpa pedofila. Pjevačica je progovorila i o tom iskustvu kad je imala 15-16 godina i kad su na nju muškarci počeli nasrtati kao vukovi. Film je čak i tu zaštitio njene roditelje, dvoje profesora, koji nisu imali pojma o zamkama tog svijeta. No cijeli taj prvi dio izuzetno je bitan za ispričati priču o genezi kako je nastala Alanis Morissette koju je svijet upoznao nakon objave albuma „Jagged Little Pill“. Jer to je geneza nakupljanja prvo frustracije, a potom i bunta kroz vlastiti kantautorski rad. To je, jednostavno, svojevrsni buntovnički put Alanis Morissette koja je već u tinejdžerskoj dobi bila podvrgnuta teroru gladovanja od strane producenata kako bi zadržala mršavu liniju. Druga vrsta terora bio je ubitačan tempo rada i svakodnevna snimanja u studijima sve do sitnih sati i tako svaki dan.

No bez gledateljskog upliva u taj dio ne bi se moglo shvatiti da njen talent nije nešto bogom dano, već da je krvavo spartanski izvježban i da je ta podloga donijela dvadeset sessiona s Glenom Ballardom koji su iznjedrili dvadeset pjesama za „Jagged Little Pill“. Ballard je bio jedini koji je prepoznao talent djevojke čija karijera je u tom trenutku bila završena jer ju je njena diskografska kuća upravo bila nogirala. Nije se htjela povinjivati pravilima i pjevati za nju napravljene benigne pjesmuljke, a točka na ‘i’ bila je njena želja da pjeva svoje pjesme, što je dovelo do jednostranog raskida ugovora.

Ballard je rad s njom opisao onako kako mnogi obično doživljavaju jazz sessione, jer je Alanis imala sposobnost kreiranja slika situacija kroz tekstove, kao što je i od obične konverzacije znala napraviti strofe, uz sve izuzetno prilagodljiva i glazbeno potkovana. I dakako sve to je bio teški DIY jer oboje nisu imali novaca i sve su radili gotovo u kućnim uslovima. Da podvučem, cijela taj dio je uglavnom priča o košmarnim uvjetima žrvnja američke glazbene scene i industrije, dakle nešto opće poznato iz brojnih glazbenih biografija. No sve to u kontekstu sudbine Alanis Morissette također je bitno za shvatiti zašto je njena „You Oughta Know“ tako eksplodirala u radijskom eteru, jer nek’ mi neki oproste, ali Amerikankama i Amerikancima je uvijek punk kurac Amerike kad okošta u licemjerju i cenzuri, a ovdje se pokazalo da je tako posebno bilo Amerikankama. I to također „Jagged“ dobro prikazuje.

Ono što film navještava jest da je „Jagged Little Pill“ u svojoj ogromnoj recepciji bio početak onoga što se u današnje vrijeme događa kad je riječ o tektonskim pomicanjima kad su u pitanju žene, tj. njihova percepcija i uloga u društvu u svim segmentima, kao što je i Alanis svojim imidžem tada udarala kontru industrijskim seksepilnim obrascima u koje su pjevačice redovno bivale smještane. No i to je istina, jednako danas kao i onda (čak je i estradna pjevačica Severina u jednoj dalekoj Hrvatskoj u tom trenutku odlučila iskočiti iz obrasca Marilynke za siromašne i nakratko se pobuniti kao „Djevojka sa sela”, što dovoljno ilustirira amplitudu na globalnom planu). Film prikazuje da je Alanis imala i priličan okršaj s pratećim bendom na tadašnjoj turneji upravo zbog poznatih raskalašenih testoteronskih rock kanona – u smislu da ona mladim ženama otvara oči na koncertima, a oni to koriste i imaju tajnu ‘sobu za privođenje cura’ nakon koncerta (što je zanimljivo ilustrirano Alanisinom internom osvetom kad je nakon toga na foto sessionu onda bila obučena kao muškarac, a ostatak benda kao prostitutke), a tu se nudi i djelomično objašnjenje zašto je Taylor Hawkins po završetku turneje brže-bolje zbrisao na audiciju za bubnjara u Foo Fightersima.

Dakle „Jagged“ nije nimalo romantizirana biografija, nimalo pročišćena od nekih neugodnih detalja, a također ima dovoljno fenomenološkog kredibiliteta kad priča krene u smjeru osnaživanja žena općenito, a ne samo u show businessu, jer ipak je riječ o autorici drugog najprodavanijeg albuma jedne pjevačice i 12. najprodavanijeg albumu u povijesti glazbe.

Iako mu je tijek kronološki stabilan, film kao da prati psihološku nit „Jagged Little Pill“ albuma koji započinje stihom „Do I stress you out?“, dakle stres je stalno prisutan, a i ironije ima jer je i sama Alanis živahna sugovornica bez dlake na jeziku. Možda njena naknadna ljutnja dolazi zbog onih klasičnih molbi tijekom intervjua: „Molim vas da ovaj dio izbacite“, koje nisu uslišane, pa gledatelji tako mogu čuti i pikanteriju da je bilo noći kad je ‘vukla heroin’ tijekom najluđe turneje i općenito najluđeg perioda života. Ali hej, pa Keith Richards je napisao cijelu knjigu o tome. Stvarno bi bilo ironično da jednoj Alanis itko tako nešto zamjeri.

Jedina zamjerka produkciji ne ide iz razloga što je očigledno iskoristila povjerenje sugovornice u korist filma, već što nije skupila još više koncertnih snimaka s turneje koja je trajala 18 mjeseci i na kojoj su Radiohead bili predgrupa. Uistinu nema smisla da se pored zasigurno raskošne video arhive najvećeg glazbenog fenomena devedesetih događa da „Jagged“ po nekoliko puta ponavlja već prikazane koncertne kadrove.

Ocjena: 7/10

(HBO, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute