James Carter Organ Trio ‘At The Crossroads’ – kad jazzeri potpišu ugovor s vragom

Rijetki su jazz albumi koji korespondiraju i u ušima one populacije koja se voli nazivati prosječnim slušateljima. ‘At The Crossroads’ nudi upravo takvo iskustvo.

James Carter Organ Trio 'At The Crossroads'

Saksofonist James Carter jedan je od onih vunderkinda koji se počeo baviti glazbom od najranijih dana. Bio je tako najmlađi student na Blue Lake Fine Arts Campu, kao što je već i sa 16 godina s big bandom bio na turneji po Europi. Stasao je punokrvnog jazz glazbenika kojeg je publika i kritika u uglednom Down Beatu nekoliko godina za redom proglašavala najboljim bariton saksofonistom na sceni. Iza sebe ima 16 albuma, a posljednji „At The Crossroads“, koji je snimio s kolegama bubnjarem Leonard Kingom Jr.-om i orguljašem Gerardom Gibbsom, zahvaljujući sveprisutnosti orgulji potpisao je kao James Carter Organ Trio.

Album posjeduje snažne crte modernih jazz stremljenja u kojima se isprepliću utjecaji tradicije kroz bebop, kao što je slučaj s uvodnom „Oh Gee“ u kojoj je odmah jasno koliko kompaktno Carterov saksofon diše s ostatkom benda, ili pak „Lettuce Toss Yo’ Salad“ s iznimnom bubnjarskim Kingovim dionicama kojima u stopu prati podivljali i ekstatični saksofon i vozi od jazza do funka.

No pored toga srž albuma „At The Crossroads“ protkana je bluesom i gospelom i famoznim vokalom Miche Braden. Blues se provlači kroz triptih „The Walking Blues“, „Ramblin’ Blues“ i tradicionalne „Tis The Old Ship Of Zion“, koji je odličan glazbeni vremenski stroj u zadimljene juke jointove Mississippija. Osjećaj revijalnih koncerata pojačava i Carterov vokalni angažman u „Come Sunday“ Dukea Ellingtona koji snažno vuče u smjeru gospela i nedjeljne mise u baptističkim crkvama, upravo zbog Gibbsove klavijature.

Ono što je posebna divota ovog albuma jest što pored solidnog broja gostiju, aranžmani u pjesmama nisu natrpani i stječe se dojam da svaki instrumentalist strpljivo čeka u redu na solo kojem je inteligentno i sa smislom zadano mjesto, a ne isključivo zbog čestog larpurlatističkog jazz stava – samo zato da se solira.

Carter je klarinetu, svom drugom omiljenom instrumentu „dao“ mjesto u opuštajućoj skladbi Guida Lucianija „Misterio“ gdje ga je također isprepleo s Gibbsovim orguljama a la Booker T & MG’s.

Koliko jazzerski James Carter Organ Trio duguje bluesu podvučeno je posljednjom „The Hard Blues“,u kojoj nema pjevanja, ali Carterov saksofon sopće kao da vuče kompoziciju vagona iza sebe.

Je li Carterov trio na raskršću potpisao ugovor sa samim vragom, nije poznato, ali da „At The Crossroads“ zvuči kao soundtrack tog iskustva, to je sigurno.

Ocjena: 9/10

(Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X