James Morrison ‘The Awakening’ – kad se od šume ne vidi stablo

James Morrison neupitno je jedan od najboljih pjevača boje glasa od „milijun dolara“ (a i više). Čini se kako je samo dovoljno da priđe mikrofonu i da stvar bude riješena u njegovu korist. No po pitanju autorstva ima problem. A taj je da kao autor više osluškuje druge oko sebe, a manje svoj unutrašnji glas i to je opet lako uočljivo na njegovom trećem albumu ‘The Awakening’.

James Morrison 'The Awakening'

Prvi album „Undiscovered“ iz 2006. godine bio je pravi biser u jeku kantautorske glazbene invazije koja se širila s britanskog otoka. I kao takav ekspresno je lansirao mladog Jamesa Morrisona u vrh mainstreama u kojem ovaj mladi glazbenik od tada želi ostati i po cijenu ustupaka prema svom radu (iako se vjerojatno njemu čini da je na pravom putu). Već je to njegovo osluškivanje gdje se treba pozicionirati u pop svijetu bili osjetno na drugom albumu „Songs For You, Thuts For Me“, što je s „The Awakening“ samo potvrdio.

Treba odmah na početku napomenuti da je riječ o bogato produciranom albumu s raskošnim vokalnim dionicama, ali koncepcijski posvađanim jer je glazbenik zagrizao preveliki zalogaj s kojim se prilično mučio i na kraju došao do osrednjeg rješenja. Nije se do kraja mogao odlučiti želi li zvučati kao Amerikanac ili kao Britanac. Osjetno je da je uronjavanjem u retro pop manirizam šezdesetih u određenim pjesmama poželio biti muška verzija Amy Winehouse, a istovremeno se osjetio doraslim baštinjenju zvuka Stevieja Wondera iz njegove najkreativnije faze u Motownu sedamdesetih. Možda je u startu želio efektne i pamtljive pop brojeve (ili bar jedan „You Give Me Something“) koji bi ga vratio u vrh popularnosti, ali je iste nepotrebno aranžmanski zatrpao i dobio efekt da se od šume ne vidi stablo, iako naizgled sve funkcionira besprijekorno.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=LWgQ-wiPls4[/youtube]

Uvodna „In My Dreams“ savršeno otvara album, no isti se ubrzo u topi u neprepoznatljivosti. Oko mjesec dana je trajalo, ne baš svakodnevno, preslušavanje kako bi se pronašao tajni ključ koji otvara cjelinu, ali efekt je uvijek bio isti – početna ugoda jednostavno nestane već na četvrtoj „Up“ u kojoj Morrison i novopečena pop zvijezda Jessie J samozadovoljno uživaju u duelu vokalnih sposobnosti. A treba još dodati da Morrison zahvaljujući darežljivosti Majke prirode može zvučati čas kao bijelac, čas kao crnac. Ali opet do samog kraja se nije odlučio što od toga biti u pravom trenutku.

Kao kantautor tom neodlučnošću je prilično izgubio. Jer kad se prvi put pojavio na sceni činio se pravim nasljednikom Davida Graya s daleko većim kapacitetom od kolege Paula Nutinija. No Nutini se s vremenom pokazao kao daleko koncizniji, a time i prihvaćeniji autor u krugu ljubitelja kvalitetnog kantautorstva, a što se tiče Davida Graya, Morrison je pokazao i dokazao da nema ni djelić Grayeve hrabrosti povremenog skretanja s glavne struje „ako glazba to želi“ bez obzira na komercijalne posljedice. Zato „The Awakening“ i zvuči kao autorov pokušaj da jednim udarcem ubije sedam muha, samo što „glazba to nije željela“.

Pravo je vrijeme da se James Morrison probudi i oslobodi slatkastog sanjerenja, jer snovi se začas pretvore u noćnu moru. Jer lako može postati glazbena sprdačina br. 1 poput Jamesa Blunta na čiji račun su krenule šale i u britanskim sitcomima.

Ocjena: 6/10

(Island / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X