Lenny Kravitz priredio najveći mali spektakl u Areni

Velika zvijezda je velika i kad joj situacija nije nimalo naklonjena. Po nekoj definiciji je to i čini velikom zvijezdom. Nema svatko razvijena čula za takve situacije. Zato i postoje zvijezde. Sinoć je zvijezda u gostima bila Lenny Kravitz, a loša situacija se očitovala u malom broju prodanih ulaznica prije koncerta. Nakon hamletovske dvojbu ‘biti ili ne biti’, pjevač se odlučio za ‘biti’.

Lenny Kravitz i Craig Ross u Areni (Foto: Nino Šolić)

Nakon koncerta Lennyja Kravitza u Areni Zagreb otvorile su se neke drugačije perspektive, što se tiče samog prostora polivalentne dvorane. Jedna od njih je da show u njoj može sasvim solidno funkcionirati i kad se u prostoru zatekne svega oko četiri tisuće posjetitelja (što je više-manje službeni podatak o broju posjetitelja na koncertu Lennyja Kravitza u četvrtak navečer) i da njena neispunjenost nije nužno garancija za lošu atmosferu. Druga perspektiva jest da kad se pozornica postavi sa šire bočne strane dvorane jest da zgusnutost publike na parteru ispred pozornice stvara intimniju atmosferu, a to je nešto dobri izvođači poput Lennyja Kravitza mogu okrenuti u svoju korist.

Zanimljiva je geneza zašto je za Lennyja Kravitza Zagreb tvrd orah. Je li razloge treba tražiti u u onom nesretnom 23. lipnju 2004. kad je američki pjevač po prvi put posjetio hrvatsku metropolu i cijelo popodne i večer sjedio u autobusu kraj Doma sportova? Kad je tisuću njih kupilo kartu za koncert i ostalo ispred dvorane jer je isti bio otkazan u posljednjem trenutku uz opravdanje da je Lennyju puknuo glas na tonskoj probi. A treba podsjetiti da su tada heroji cijele situacije ispali članovi benda Black Rebel Motorcycle Club koje su toliko svrbjeli prsti da su pošto-poto htjeli održati koncert, pa je u nekoliko minuta posredstvom Aleksandra Dragaša slobodni prostor i termin te večeri pronađen u Močvari. BRMC je te večeri svirao besplatno, Močvara je bila krcata, a dobru atmosferu nije narušio ni razglas koji se pokvario usred nastupa, pa su se Peter Hayes i Robert Levon Been uhvatili akustičnih gitara i dovršili nastup uz još veće odobravanje publike.

Je li tada od strane Lennyja Kravitza bila propuštena prilika za stvaranje čvrste jezgre obožavatelja u Zagrebu? I na kraju kakav bi bio ishod mjereno u  prodaji ulaznica da je Lenny tada prije sedam godina na sličan način zapalio publiku kao što je to učinio sinoć? Ili je sve to samo jedna nebitna epizoda, jer razloge treba tražiti u tome da je Kravitz krajem 80ih i u prvoj polovici 90ih bio miljenik rock plemena, sve dok nije „sahranio rock“ i odlučio postati pop zvijezda – a zna se kako je s pop plemenom, brojinije je, ali se ono više orijentira na vrhove top ljestvica nego na samu glazbu. I tako je Lenny ostao u procjepu – pozer za rock publiku i nezanimljiv sezonskim trkačima za trendovima osim ako u danom trenutku slučajno nema neku baladu među prvih deset singlova. Dobro posjećen prvi koncert koji je Lenny Kravitz odsvirao u Hrvatskoj dogodio se u Zadru prije tri godine usred ljetne sezone, pa uspjeh toga treba pripisati i brojnoj stranoj publici (kao što je identična situacija bila ovog ljeta na koncertu Jacka Johnsona u pulskoj Areni).

Autor ovih redaka otvoreno priznaje da mu je glazba Lennyja Kravitza „grešno zadovoljstvo“ – njegov „narodnjak“, koji dolazi na red u „onim trenucima“. Što je svakako preporučljivo za pojedince željne eksperimentiranja koji još nisu iskusili tako nešto. Možda je Lenny Kravitz najveća pozerčina na sceni, ali to radi vrhunski. Čak je i u izboru predgrupa „opasni“ šminker, no još nikada nije uzeo nekog lošeg, već dapače one koji bi mu u nekim situacijama mogli uzeti show. Prije sedam godina su to bili BRMC pred kojima je ničice padala britanska rock kritika, ovog puta je odabrao odličnog Raphaela Saadiqa – iskusnog pjevača za kojeg bi se mnogi mogli kladiti kako Lennyju „puše za vrat“ u svakom pogledu.

Lenny Kravitz u Areni (Foto: Nino Šolić)

A što tek reći za jednog Keziaha Jonesa – funk mastera na gitari i vokalno-autorskog genijalca koji je također svojevremeno otvarao Kravitzove koncerte? Što god mislili o Kravitzu ne može mu se poreći da je uvijek jako pazio tko svira ispred njega, za razliku od primjerica Stonesa i AC/DC čiji tim se uglavnom pobrinuo da neki levati „zabavljaju“ publiku koja čeka glavne zvijezde.

Raphael Saadiq je sinoć imao vjerojatno nejneugodinje iskustvo na trenutoj turneji Lennyja Kravitza. U 20 sati je izašao pred četristotinjak posjetitelja u Areni. No led je uspješno probio s iznimno dobrim bendom iza sebe čije članove je velikodušno gurao u prvi plan, a čak su i prateći vokali imali solo točke za njegovim mikrofonom. Tako da je sve poprimilo dimenziju uzbudljivog sessiona u kojem se ravnopravno rotiraju glazbenici.

Nastup glavne zvijezde trebao je početi u 21 sat, ali su svjetla u dvorani u kojoj se u međuvremenu okupilo oko četiri tisuće posjetitelja bila upaljena do 21.30 pa je bilo nemoguće otjerati misli da je glavna zvijezda po drugi put odlučila ostati u toplom interijeru autobusa, a ne u hladnoj polupraznoj dvorani. No to se nije dogodilo.

Nakon nekoliko minuta show je počeo na spektakularnoj pozornici koja je uključivala i pet video zidova i snažno ozvučenje. „Come On Get It“, „Always On The Run“ i „American Women“ udarnički su pumpale tempo. Kravitz je okupio izvrstan osmeročlani bend koji je uključivao i brass sekciju i što je najvažnije isti je pošteno „iscijedio“ tijekom koncerta. Prva eksplozija emocija u publici dogodila se s „It Ain’t Over ‘Till It’s Over“, a Lenny nije dopustio hlađenje već je na nju nadovezao „Mr. Cab Driver“ i time produžio ekstazu. Potom je predstavio recenti album pjesmom „Black And White America“ i  zeppelinski poentirao s „Fields Of Joy“ s kojom je ušao u središnji dio nastupa kojim su dominirale balade. Publika mu je do tog trenutka već „jela iz ruke“, a činilo se kako je blizina iste i mogućnost neposredne komunikacije bila generator za pjevača da svojski prione „osvajanju Zagreba“.

Bilo je vidljivo da mu je stalo… Ili je majstorski pozirao, no bio je uvjerljiv showman koji se ugodno osjeća u ulozi zvijezde i to ne skriva, glas mu je bio u izvrsnoj kondiciji i počeo je „gristi“. Nije želio samo odraditi posao i time de facto odustati i potruditi se što prije zaboraviti praznu dvoranu. Nije htio imati kiseli osjećaj u ustima nakon svega, a pobrinuo se da se šačica ljudi (ok, ipak je riječ o količini koja bi napunila dvije i pol Tvornice) ne osjeća isto.

Raphael Saadiq (Foto: Nino Šolić)

Balade su bile vjetar u leđa. Tijekom „Stand  By My Woman“ je Lenny po prvi put skinuo sunčane naočale. Naravno oprobana formula za prelazak na „ti“ s publikom, ali eto Lenny kao majstor svog zanata dobro zna u kojem trenutku to učiniti. „Believe“ je nakon toga došla „k’o naručena“. Sa „Stand“ je ponovno krenulo ubrzavanje i to zgusnuto. Nizale su se „Rock And Roll Is Dead“, „Rock Star City Life“, „Where Are We Runnin’“, „Fly Away“ i završni udarac s „Are You Gonna Go My Way“. S takvim epilogom zvanje publike na bis poprimilo je euforiju nogometnog derbija. Svi su željeli još.

Na praznoj pozornici samo je jedan snop reflektora osvjetljavao Lennyjev mikrofon – detalj koji je još više pojačavao euforiju. Kravitz je išetao u društvu gitariste Craiga Rossa. Zajedno su sjeli na rub pozornice pred prvi red i odsvirali akustičnu verziju „I Belong To You“. Solo pjesme je preuzeo saksofon i to je bio znak da i ostatak benda polako zauzme svoje pozicije nakon kojeg je krenuo Lennyjev „Let The Sunshine“, odnosno maratonska verzija „Let Love Rule“. Istinsku kulminaciua zbornog pjevanja cijele dvorane Kravitz je dodatno podgrijao odlukom da se spusti u publiku i prošeće se cijelom dvoranom uključujući i tribine i ponovno se vrati na pozornicu. Ne znam je li to scenarij svih koncerata na ovoj turneji i kako bi to bilo izvedivo da je Arena kojim slučajem bila puna i bi li Lenny posjetio i publiku na tribini. U tom slučaju bi „Let Love Rule“ trebala trajati sat vremena. U ovoj situaciji se kotrljala punih 20 minuta dok je glavna zvijezda bila na „turneji po dvorani“ šarmirajući svakog tko se našao na putu. Osvojio je ljude još više tom gestom razbijanja barijere između pozornice i gledališta koja je „tradicionalno“ neprobojna kad je u pitanju koncert u Areni. Situaciju totalnog fijaska je tako preokrenuo u svoju korist, a svi oni koji su tome svjedočili će se kunuti da su bili na najboljem rock koncertu ove sezone.

Možda je Lenny Kravitz i dalje najveći pozer, ali svoj posao radi jako dobro. A posao mu je rock and roll.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X