Je li Eurosong spasio rock and roll, ili je rock and roll spasio Eurosong?

Sinoć je održan 65. Eurosong u Rotterdamu, a bit će upamćen po zanimljivom preokretu u samoj završnici.

  •  
  •  
Maneskin – pobjednici 65. Eurosonga u Rotterdamu (Izvor: Eurosong)

Dva pitanja iz naslova dakako su retoričkog karaktera, pa u duhu brze isporuke punchlinea, kako dolikuje Eurosongu, a ponekad i rock and rollu, najbolje u startu odmah odgovoriti na njih. Niti je rock and roll spasio Eurosnog, niti se dogodilo suprotno. I rock i Eurosong su se pokazali vitalnima i žilavima da se uvijek na neki način samoobnove, održe i ponovno privuku mnoštvo publike k sebi.

Sinoćnja večer i preokret u završnici upravo je donio taj osvježavajući samoobnovljivi moment i za jedno i drugo. No bilo je pored toga mnoštvo odličnih elementa koje bi valjalo spomenuti.

Za početak, što god mislili o Eurosongu, po praćenju i gledanosti mu jedino konkurira finale svjetskog nogometnog prvenstva kad se dogodi jednom u četiri godine. Sve ostalo je ispod Eurosonga. Sajam kiča i bizarnosti, reći će mnogi ironično. Kiča i bizarnosti ima svakako, ali ima i drugog itekako dobrog.

U Rotterdamu su taj događaj koji je dominirao cijeli prošli tjedan doveli do savršenstva u smislu TV produkcije i scenskog ugođaja. U vizalnom smislu kroz osmišljavanje scenografije, svjetla i scenarija nastupa to je bio svojevrsni sajam izvrsnih ideja, rješenja i dostignuća odlično prilagođenih, ali doslovce svakoj od pjesama koja se natjecala u sve tri večeri. I tu mu jednostavno nema premca.

Po pitanju kvalitete izvođača, Eurosong također više odavno nije mjesto gdje se šalju bezvezni neafirmirani pjevači. To još jedino nisu shvatili Englezi koji su poslali osrednjeg šlager-pjevača pa su valjda to danas shvatili s osvojenih 0 bodova od nacionalnih televizijskih kuća i jednako toliko okruglo ništa od publike. Time su dobili i svojevrsnu simboličnu ‘glazbenu potvrdu’ Brexita od Europe (a bome i Australije). Ostali se nisu nimalo šalili s visoka poput njih, već su izvukli ‘tešku artiljeriju’ kad je riječ o pjesmama i izvođačima. Pobrojat ću samo neke osobne favorite uz kratko obrazloženje.

Pjesma „Voilà“ franskuske predstavnice Barbare Pravi bila je ‘state of art’ od prve do posljednje sekunde izvedbe, minimalističkog vizuala, pa do vrtoglavih kretnji kamere u finalnoj katarzi, a o kvaliteti same pjesme da se i ne govori. Kao da je prezentiran sam vrh recentne šansonjerske ponude frankofonskog govornog područja. S pravom i potpuno ravnopravno u kvaliteti i pristupu s njom se borila„Tout l’Univers” od Gjon’s Tears tj, Gjona Muharremaja iz Švicarske – simbolično unutar frankofonskog govornog područja, te konkretno na vrhu ljestvice u finalnom glasanju.

Zatim, Island. Važno je reći da je filmska komedija „Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga“, redatelja Davida Dobkina koja je postala hit upravo u pandemijskoj 2020. u kojoj nije bio održan Eurosong napravila najbolji mogući PR Islandu po pitanju Eurosonga, posebice i zbog planetarnog hit uspjeha vesele napitnice „Ja Ja Ding Dong“ (koju je Eurosong ove godine kroz niz šala prigrlio kao svoju, naime bili bi ludi da to nisu učinili). Ali to je samo jedna povoljna strana, druga je da je Island odavno glazbena velesila i da tu nema nikakvih viceva. Daði Freyr i prateći Gagnamagnið su izvedbom pjesme „10 Years“ odlično uklopili smisao za humor u vizualnom segmentu, ali njihov maštoviti laidback disco đir je sve drugo osim zajebancija. Da ne kažem da bi tako inventivno, zabavno i zanimljivo društvo rado pogledao u cjelovečernjem ozračju solo koncerta. Da se ne govori i o tome da je moment njihove izolacije zbog koronavirusa mogao biti jezičac na vagi koji im je eventalno mogao donijeti prevagu za pobjedu u smislu empatije i simpatije glasačkog tijela. Veliko iznenađenje bio je i litvanski pop sastav The Roop i njihov inventivni ‘krautrock disco’ singl „Discoteque“.

Portugalska grupa The Black Mamba donije je famoznu vintage bluesy rock baladu „Love Is On My Side“, kao što je i u vizualnom dijelu i ona bila state of art u decentnoj vintage vožnji kroz crno-bijelu tehniku i format ekrana 4:3 koji se u najvažnijem uvodnom momentu pretvara u raskošni 16:9 format uz ‘dolazak’ boje.

Ukrajinski sastav Go_A i njihova pjesma „Shum“ bili su najbolja ponuda iz segmenta elektro-folka, ne samo da je fantastična pjesma, već posebice i izvedba pjevačice Kateryne Pavlenko koja kao da ju je otpjevala u jednom dahu. U svjetlu toga kako su Finci od heavy metala napravili svoj Eurosong brend zanimljivi su bili i Blind Channel sa svojim rap metal crossoverom „Dark Side“, no na njihovom terenu su ih neočekivano pobijedili Talijani, tj. grupa Måneskin, ali o pobjednicima malo kasnije.

Ova godina će se upamtiti po još nečem bitnom na Eurosongu, a to je priličan društveni senzibilitet prema gorućim problemima Starog kontinenta. Što god mislili od Europi, može se reći da je empatično prihvatila one koje u nju hrle zbog životne nevolje, a nije sagradila zid. Za to su najviše zaslužni domaćini, tj. Nizozemci. Afrobeat pjesme „Birth Of The New Age“ i jasne poruke „da neće biti slomljeni“ surinamskog pjevača Jeangua Macrooya, simbolično je bio afrički takeover Eurosonga. U društvenom smislu to je bio pravi angažirani ‘rock and roll moment’ ovogodišnjeg natjecanja. U sličnom smjeru išla je i Švedska koju je predstavljao devetnaestogodišnji pjevač Tusse pjesmom „Voices“ koja bi se lako mogla doživjeti kao hibrid Weekndovog stila i pjesme „Jerusalema“ koju izvode afrički Master KG feat. Nomcebo i koja je prošle godine bila planetarni corona-healing hit.

Treba se osvrnuti i na onu grupaciju koja je prigrlila kombinaciju istočnjačkog i karipskog ritma, a tu spadaju Hurricane iz susjedne Srbije, azerbajdžanska Efendi, te (neočekivano) Senhit iz San Marina koja je ove godine za gosta imala Flo Ridu, jednog od pionira trapa. Po broju glasova publike i oni su uspjeli. Išli po pobjedu ili ne dobili su prime-time prezentaciju, što bi se reklo; odavde do Pakistana, a to je vraški veliko i potentno tržište. Nema ni tu amatera. Nemojmo se zavaravati, ženski trio Hurricane na Youtubeu broji stotine milijuna pregleda svojih video brojeva. Ne zavaravaju se one zapadom, već su u pohodu na istok. Tržišno gledano, ni u jednom malom San Marinu nisu mogli bolje plasirati sebe u ovom trenutku.

Ono što je sudeći po ovom Eurosongu bilo na zalasku su odreda svi Lady Gaga / Beyonce pokušaji. Dakle, karta na koju su igrali Cipar, Albanija, Moldavija, kao i Hrvatska. Bizarnost te ‘klon priče’ možda se najbolje ocrtavala kroz gotovo identični outfit, jer su skoro sve predstavnice nosile srebrne haljinice, ili nešto na tu temu.

A sad pobjednici… Bez imalo pretjerivanja, Italija je od sinoć europska rock uzdanica. Kao što je već kazano; Talijani su potukli Fince na njihovom brend-teritoriju. No tu nije kraj. Gotovo se sa sigurnošću može reći da bi uzalud bio, uistinu, izvanredni outfit benda Måneskin u stilu glam rocka sedamdesetih da pjesma „Zitti e buoni“, koju kolerično i prgavo izvodi Damiano David, nije uistinu najkvalitetniji himnični hard rock otkivak koji je Italija možda ikad dala u svojoj povijesti.

Nikad iz Italije nije glazbeno izašao toliko jasni ‘fuck off’ i nikad talijanski jezik u rocku nije bolje funkcionirao. Sudeći po nekim reakcijama starije rock populacije na društvenim mrežama, moglo bi se zaključiti da oni nisu bili ona masa u bujici koja je odnijela prevagu i donijela Talijanima pobjedu, već definitivno mlađa generacija koja je prepoznala emociju koju nosi u sebi, posebice u ovom pandemijskom razdoblju.

U tom svjetlu reći da je su Måneskin lažni ili da su pozeri, ako se priča o rocku, potpuno je promašeno. Rock i jest rock jer vam ni ne treba više od 20 sekundi da prepoznate stav, njegovu iskrenost i od kuda on dolazi. A Måneskin su iskovali vruću trominutnu stadionsku himnu koja je poput plimnog vala prelila pripetavanje Francuske i Švicarske u finalu.

U neku ruku to pripetavanje je podsjećalo na neke stare Eurovizije iz sedamdesetih i osamdesetih kad su glavnu riječ vodile televizijske kuće. A takav je bio i model ponašanja tog glasačkog tijela; oprostite mi na izrazu, ali bilo je to ono staro drkanje kurca susjedu, ono zbog čega ti Eurosong u finalu ide na živce, ona stara sitničava Europa koja se isto tako i prca na sitno međusobno. S te strane gledano, ubrajanje glasova publike kao jasnog pulsa javnosti jest fenomenlna ‘sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar’.

Pokazalo se to u slučaju Srbije (koja je baj d vej dobila najviših 12 bodova i od hrvatske publike, pa smo i mi tako dobili lijepu sliku o masovnom ukusu naše publike, što god formatirane radio postaje pričale o tom ukusu i nametale domaću estradu u eteru), a pokazalo se i u slučaju Italije – a to je da je sveopća nadrkanost velikog dijela populacije ventil za tu nadrkanost pronašla u nadrkanim Talijanima koji su time ujedno održali i lekciju o rock and rollu i konkretno dali do znanja da taj rock nije propao (a na kraju poručili da i nikad neće).

Čak se i naš uobičajeno suzdržani HRT nije mogao oduprijeti porivu da dvanaesticu da upravo Italiji, jer eto zasigurno se možemo složiti da je nadrkanost zbog svega i na sve motor koji goni i ovu naciju kroz koloplet kriza koje proživljava u posljednje vrijeme.

Stoga „Zitti e buoni“ uistinu možemo smatrati i instant rock himnom ovog vremena. Naime, zitti e buoni u slobodnom prijevodu znači ‘šuti, dobro je’. Cijela Europa pak zna i osjeća da niti je dobro, niti treba šutjeti. Pa još kad to bezobrazno u eter ispale Talijani, utegnuti u kožu, svojim predivno nadrkanim mediteranskim mentalitetom, onda je jasno da je rock itekako živ.

Sori, Englezi, ali u međuvremenu vam je i rock pobjegao iz prijestolnice. Bilo je i krajnje vrijeme. Šutite, dobro je.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X