Je Veux ‘I Glow’ – korak do (pop) savršenstva

Hrvatska se glazba već neko vrijeme može pohvaliti i pop segmentom koji, što na ovim prostorima još uvijek zna biti rijetkost, i zvukom i, puno važnije, kvalitetom u stopu prati što se događa vani.

Je Veux ‘I Glow’

Među prvima koji su dali naslutiti da ćemo uskoro stvarno imati dobru pop scenu svakako je bio Mangroove, bend predvođen svestranim Tonijem Starešinićem, te iznimnom vokalisticom Željkom Veverec. Usprkos tome, Mangrooveu je trebalo desetak godina da preraste status klupske atrakcije i zakorači prema mainstreamu, gdje bi svakako trebao završiti i Željkin samostalni prvijenac „I Glow“.

Istinski je fascinantno koliko je pop teritorija pokriveno u ovih devet pjesama, kako onog koji bismo mogli nazvati modernim tako i utemeljenog u podžanrovima koji su posljednjih godina ponovno postali kul i inspirativni. Album prigodno otvara „First Song“, najstarija stvar ovdje napisana prije više od dva desetljeća, čiji rastavljeni akordi na akustičnoj gitari i vokal asociraju na najbolje radove Tracey Thorn i njezinih Everything But the Girl. Pred kraj pjesme, Željkinoj se akustičnoj gitari i glasu pridružuje klavir i elektronika koja kao da proviruje negdje iz pozadine, približavajući „First Song“ današnjoj produkciji.

„Girlfriend“, baladu „Beautiful“ i „Dance To Forget“ mogli bismo svrstati pod soul, u slučaju ove prve moderan i na programingu baziran neosoul, dok u druge dvije dominira znatno tradicionalniji skladateljsko-izvođački pristup, gotovo kao da su vremenskim strojem upravo doputovale iz sredine šezdesetih. Poletna „Lovable“ i čeznutljiva „Strange Love Affair“ na određeni način briše granice između ta dva pola, asocirajući pritom i na 90’s sastave tipa Moloko, naslovna stvar čitavu priču obogaćuje u novije doba gotovo neizbježnim synth-pop utjecajima, a „Enough“ odvodi Je Veux u društvo Adele i drugih, klasičnom pop pjesmaricom inspiriranih pjevačica.

„I Glow“ kraju privodi „Song To My Wounded Self“ tijekom čijih je skoro sedam minuta Veverec zaplovila i malo eksperimentalnijim vodama, posebno u finalu pjesme gdje vodeću klavirsku temu nadograđuju zvučnim pejzažima kakvih se ne bi posramili ni jedni Art Of Noise. Toliko uvjerljiva ipak nije kao autorica tekstova koji su, kao što je čest slučaj kod pjevanja na engleskom, često skloni očekivanim, donekle i predvidljivim lirskim rješenjima koja na sreću ni u jednom trenutku ne odskliznu u banalnost.

Svakim novim izdanjem, Željka i njezin životni i kreativni partner Toni Starešinić pokazuju da, čak i kada bi htjeli, ne bi uspjeli snimiti nešto nekvalitetno, čak niti prosječno. Chui je dosadašnjim opusom osigurao mjesto u panteonu najzanimljivijih i najboljih jazz sastava današnjice, a ovaj album najavljuje da bi Je Veux u skoroj budućnosti mogla napraviti isto to, samo u pop glazbi.

Ocjena: 9/10

(LAA, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X