Jean-Michel Jarre ‘Electronica 1 – The Time Machine’ – prava sonična avantura

Nakon 14 godina diskografske pauze francuski pionir elekronike Jean-Michel Jarre vratio se u velikom stilu u fokus scene.

Jean-Michel Jarre 'Electronica 1: The Time Machine'
Jean-Michel Jarre ‘Electronica 1: The Time Machine’

Megalomanija mu nikad nije bila strana, dapače na njoj je izgradio svoj imidž, jer organizirao je on partyje za cijele gradove i prije nego li su partyji kao takvi uopće postojali, a kamo li u novije vrijeme izašli na nogometne stadione. Po pitanje albuma „Electronica 1 – The Time Machine“ i megalomanije kao takve, opet je nadmašio samog sebe okupivši za ukupno 16 skladbi kremu scene i to gledano kroz povijest. Dakle, na albumu mu gostuju Pete Townshend (The Who), M83, Boys Noize, Laurie Anderson, Moby, Massive Attack’s 3D, Armin van Buuren, Gesaffelstein, Tangerine Dream, John Carpenter, Vince Clarke (Depeche Mode), Fuck Buttons, Little Boots, Air i Lang Lang.

Koliko god bilo obimno, a time i zahtjevno ovo djelo koje predstavlja svojevrsni put kroz elektronsku glazbu, Jarre ga je sa svakim gostom mogao skrenuti s puta i, pjesnički kazano, skliznuti s litice, jer većinom su gostujući jake i odavno formirane ličnosti. Svaki hir mogao je odvesti u neželjenom smjeru.

Postojala su dva načina kako ostvariti ovakav album. Prvi je da se goste pustilo da se razmašu i rade po svom i onda taj miš-maš bez glave i repa ponuditi tržištu, a drugi način, ujedno i jedini ispravan, bio je sve njih podrediti u smjeru kojim želi ići Jean-Michel Jarre, jer je u konačnici on i samo on najveća zvijezda ovog objedinjujućeg projekta. Tako je i bilo; njegov studio, njegov projekt, njegova pravila. I svaka mu čast zbog toga.

„Electronica 1 – The Time Machine“ ispao je šaroliko plesno iskustvo u kojem de facto svi gosti odaju tribute samom Jarreu. Osjeća se snažna nit i ritma i stila lijepo ugraviranog post-futurizma od samog početka pa do kraja tako da album besprijekorno funkcionira i u loopu jer se uvodna „The Time Machine“ s gostujućim Boys Noize prirodno nadovezuje nakon „Train & The River“ koja je ujedno logična završna bravurozna pijanistička eskapada pijanista Lang Langa čijoj rapsodičnosti je JMJ suprotstavio hladno distorzirani electro-strings.

Uvodna „The Time Machine“ nudi blejdranerovsku hladnoću nakon koje dolazi „Glory“ s M83 i prozračnim metaliziranim vokalima kao da se igraju na poznatom teritoriju francuskog Aira. Uvrštavanjem „Close Your Eyes“ na kojoj gostuju Air odmah nakon „Glory“ Jarre odvažno kreira sonične blizance koje slušatelj lako može usporediti i u toj komparaciji ustvrditi koliko su u svojoj sličnosti M83 i Air posve drugačiji u doživljavanju etera. Nakon tih uvodnih oslikavanja zvučnog ambijenta, Vince Clark u „Automatic (Part 1)“ i „Automatic (Part 2)“ upumpava božanstveni adrenalin – kao da su on i JMJ uspjeli naći techno frekvencije na kojima do sada nitko nije ‘bušio’ utrobe ravera.

S Little Boots i „If..!“ dolazi do vokalnog R&B meddleya koji se gotovo neprimjetno nastavlja kroz narednu „Immortals“ s Fuck Buttons. Mobyjeva želja da pjeva već je odavno njegov trademark koliko god i on i svi mi ostali znali da mu to ne ide, JMJ je na „Suns Have Gone“ to jednostavno morao zabilježiti. Gesaffelstein tj. Mike Lévy koji je odigrao znatnu producentsku ulogu u dvije pjesme na albumu „Yeezus“ Kanye Westa, posebice singlu „Black Skinhead“ odlično je, gotovo laibachovski obojio skladbu „Conquistador“.

No drugi dio albuma tek donosi prave adute. U „Travelator (Part 2)“ Jarre je Pete Townshenda iz The Who odlično iskoristio u svojevrsnoj elektro post punk maniri kontrastirajući njegovu rokersku sirovost pažljivo biranim ritmom i efektima. Nakon rock velikana na red dolazi suradnja s krautrock velikanima – Tangerine Dream. Njihova zajednička „Zero Gravity“ protkana je finim nitima te je teško razabrati gdje završava krautrock i gdje počinje JMJ, uistinu ‘nulta točka gravitacije’.

Kad Laurie Anderson u „Rely On Me“ ‘zapovjeda’ „Do not leave the bulding“ zbog njene neutažene ljubavne želje, srsi prolaze ispod kože, posebice kad dobijete osjećaj kao da pokojni Lou Reed progovara kroz nju, a da ne potonete previše u razmišljanje, fokus na plesni ritam izbija u prvi plan sa „Stardust“ u kojoj je Jarre svoje znanje ukrstio s Arminom Van Buurenom.

„Watchin You“ s Massive Attack opet nadvija ‘crni oblak’, a isti okrupnjuje horror majstor John Carpenter u „A Question Of Blood“, nakon čega je već spomenuta „The Train & The River“ s Lang Langom objedinjujući završni emotivni otpust.

Jean-Michel Jarre pokazao je izvrstan osjećaj za slojevitost kakvu pruža elektronska glazba, zaigranost i maštovitost u kompariranjima i inspiriranjima širokog spektra gostiju u ovoj sveobuhvatnoj zajedničkoj misiji. S druge strane, koliko god glazbeno putuje kroz vrijeme, toliko je vodio računa da njegova saga ide u korak sa sadašnjošću neutapajući se tako u vrtlozima prošlosti. Album „Electronica 1 – The Time Machine“ već iz naslova daje naslutiti da je Jarre, dakle, tek otvorio ovu Pandorinu kutiju kolaboracija i da svakako u najmanju ruku slijedi „Electronica 2“. A sad hoće li uspjeti nadmašiti ovo jedinstveno remek djelo, to tek trebamo saznati.

Ocjena: 9/10

(MAE / Aero / Columbia / Sony / Menart, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh