Jedan od najneobičnijih ansambala – JeboTon Ansambl u srijedu 6. ožujka priprema novi rekord u okupljanju ljudstva na pozornici Vintage Industriala, a o tome od kud je sve krenulo i kuda ide popričali smo s Karlom Lugarićem, jednim od gitarista tog mnogoljudnog sastava koji već cijelo desetljeće redovno zabavlja ulične prolaznike, ali i klupsku publiku u Zagrebu.
Vaš moto „Širi ljubav ili šuti“ prerastao je u naziv debitantskog albuma prošle godine, kako sami komentirate to da je jedna neformalna zajednička zezancija šest grupa Antidepresiv, Hren, Lobotomija, Porto Morto, Prazna Lepinja i Spremište, toliko dugo opstala, ostala i ujedno prepoznata na domaćoj sceni kao koncertna feelgood atrakcija?
Karlo Lugarić: Jeboton ansambl je opstao jer se volimo, jer smo prijatelji, jer se dovedemo u red svaki put kad stvari počnu zapinjat. Prvo je to krenulo kao neki ulični ansambl sa strane, koji nam je služio za uličnu promociju našeg kolektiva i za prikupljanje sredstava za snimanja, opremu, merch, ljetne turneje i sve ostalo. S vremenom smo sve više zavoljeli taj izričaj i ljepotu toga da dođemo na ulicu u svom gradu i zaurlamo, malo oko sebe okupimo ljude i tak’. Ljudi nas uvijek lijepo prihvate, nastane lijepa atmosfera, pa smo počeli duh takvih situacija prenositi i na druga mjesta. S vremenom su nas počeli zvati i na razne događaje, festivale, u klubove… Evo, ova svirka u Vintageu je jedan primjer toga. Nek’ je veselja, to nam svima treba.
Od svih prvotnih nabrojanih bendova ozbiljnu karijeru ima još samo Porto Morto. Slobodno me ispravite ako sam u krivu. No i Porto Morto je jedan mnogoljudni i kompleksni sastav, kako komentirate to, da ste pripadnici svojevrsne generacije ‘ili ansambl ili ništa’?
Karlo Lugarić: Baš sam htio napomenuti da od ovih nabrojanih bendova trenutno nije aktivan, tj. ne postoji niti jedan osim Porto Morta, ali su pretumbavanjem članova i upravo tim konstantnim druženjem i zajedničkom potrebom za muziciranjem nastali novi bendovi – Sfumato, Peglica i Komandos, Trophy Jump, Mellow Teen. Sfumato ima super album i sada rade na novom albumu, Peglica ima iza sebe dva studijska i jedan live album, Trophy Jump je upravo izbacio novi EP, Mellow Teen će uskoro izbacit prvi album. Di ćeš ljepše? Stvari se mijenjaju, upoznaju se novi ljudi, šire se društveni krugovi… Ne znam kakve veze ima koliko bend ima članova. Sfumato npr. ima tri člana i to ne znači ništa osim da ih nema četiri ili pet ili koliko već… Ne trpaš ljude u bend samo zato da ti bend broji više ljudi, već sviraš s kime želiš, onako kako si zamislio da ti paše aranžmanski. Naravno da Porto Morto ima čopor ljudi u bendu kad imaju i klavijature i brass sekciju i udaraljke itd. Ne volimo se baš trpat u nekakve „generacije“. Mi smo ljudi koji tu žive i vole se bavit muzikom.
Pitao bih sada za preostale bendove, naime sviđali su mi se Spremište i Prazna lepinja, a i očekivalo se s razlogom nešto od tih bendova, no čini mi se da je upravo JeboTon Ansambl ostao nukleus te zagrebačke bendovske scene s početka ovog desetljeća, je li i to jedan od ‘povezujućih elemenata’?
Karlo Lugarić: Pa ne znam, buraz, kaj da ti velim… Ak se očekivalo da će dugo postojat, izdat stotine albuma, bit na naslovnicama svih “PRESTIŽNIH HRVATSKIH ROCK MAGAZINA” – jebi ga. Ne znam čega je Jeboton Ansambl nukleus. Ansambl nam dođe kao neki manifest, „reprezent“ onoga iza čega stojimo, a to je opet – muzika i veselje. Kad smo kod Prazne Lepinje, si čuo za KUKU$?
Jesam, naravno. Jednom prilikom je netko od vas kazao kako je jedna od ideja nastanka Ansambla bila želja da se ‘igrate novog vala’, tj. da ste shvatili potrebu za okupljanjem što većeg broja ljudi kako bi brže prokolale kvalitetne ideje i dakako da bi bili bolje povezani. U tom smislu Jeboton Ansambl ima daleko važnije kulturno značenje. Koliko ste otvoreni prema mlađoj nadolazećoj generaciji glazbenika, ima li ih?
Karlo Lugarić: Pa da, tak’ nekak je i krenulo, tako smo se povezali. Htjeli smo se malo udružit, jedni drugima bit podrška, pomagat si s prostorima za probe, svirat zajedničke koncerte, snimat jedni druge, ujedinit publiku itd. Često nas netko zna pitat „kako se uđe u Jeboton?“ i onda ne znamo kaj bi mu rekli. Mi se družimo deset godina, za to vrijeme je npr. u Ansambl došlo puno novih ljudi s kojima smo se spontano počeli družiti. Nismo isključivi, ali nismo niti neka sekta u koju se „ulazi“. Usput, ljudi iz Jebotona su se dali i u neke druge krugove i ekipe. Puno ljudi iz bendova Jebotona svira i u raznim drugim bendovima. Npr. Pseća Plaža, Mimika Orkestar, Soul Stash, Krv u Stolici, CC, pa sve do Pipsa i Darka Rundeka… Ima toga, nismo mi baš začahureni u nekim uskim krugovima. Volimo pogledat i druge bendove, pa su se tako rodila i bliska prijateljstva s bendovima kao što su Fire in Cairo, Spleen G, Balkalar…
Jeste svjesni da bi mogli tražit neku lovu preko gradskih natječaja, vi ste već ozbiljan dio nematerijalne gradske kulture?
Karlo Lugarić: Ma ‘ko će nama dat pare ako si ih mi sami ne uzmemo, ajde molim te…
Poznati ste po obradama pjesma svih spomenutih bendova, dakako imate i svoje pjesme “Proljeće”, “Grubišno polje” i “Odjavni instrumental Svinjica”. Očigledno ćete ih s vremenom imati još više. Je li autorstvo JeboTon Ansambla lakše izvedivo upravo zbog momenta opuštenosti ili se samo tako nama izvana čini?
Karlo Lugarić: Pa ne znam zašto misliš da je lakše izvedivo. Valjda bi trebalo bit obrnuto… Lakše je napravit pjesmu koja već postoji. Ali da, pjesme koje su napisane baš za Ansambl nastale su na prilično miran i bezbolan način, a dešavaju se i ti neki jamovi kao što su „Svinjica“ i„Fela Santana“ koji su nastali u momentima ekstremne opuštenosti i zafrkancije.
Što vam je tako privlačno u sviranju na ulici?
Karlo Lugarić: Vjerujem da svako od nas ima neko svoje viđenje toga. Meni se osobno sviđa to što smo u stanju izaći na ulicu i zaroštat pred bilo kime. Nema tu biranja publike, nema prevelike organizacije, nekih zavrzlama, naglasak je na svirci. Sviraš tamo gdje možeš i za onog tko te u tom trenutku odlučio poslušat. Znaju se desiti stvarno dragocjeni momenti. Super je kad skužiš da je ta hrpica ljudi koja te sluša samo šetala gradom, a odjednom su se našli baš na našoj svirci i smiju se, vesele, plešu. Nebitno je dal’ su to dijeca, adolescenti, starci ili bake i dede, ali jako je lijepo kad uspijemo nekom pokazati da još uvijek postoji neka zdrava zajebancija, bezbrižnost i veselje. Onda nam poslije svirke obično netko dođe i pita „Jooj baš super, a kak se vi zovete?“, mi mu kažemo „Jeboton“ i tu vjerojatno izgubimo pola ovih elitista iz publike, ha, ha, ha, ha. Šalim se, većini je fora.
U srijedu postavljamo novi rekord i bit će nas negdje pedesetak, zajedno sa plesačicama, misticima i ostalim vanjskim suradnicima. Dofurat ćemo i bazen sa delfinima i par onih vatrenih prstenja kroz koje će skakati naši dragi, polugoli prijatelji iz Hrvatskog meteorološkog zavoda, dok će njihove kćeri voditi Power Point prezentaciju o uzgoju batata. Sve to, naravno, dok mi sviramo.
Je li ulica polazna točka svega, bar u ovom gradu, regiji, svemiru?
Karlo Lugarić: To pitaj Stoku pa nek ti odrepa ono „volim ulicu ko curicu, pudlicu motam frulicu…“, ha, ha, ha. Kaj ja znam, mi smo ljudi koji se dost’ vole motat iz kluba u klub, iz parka u park, s trga na trg, iz kvarta u kvart itd. Tu valjda i najbolje vidiš u kakvoj sredini živiš, pa ti je onda nekako i lakše prenosit poruku drugim ljudima. Ne znam je li ulica polazna točka svega, ali prije je to ulica nego TV program ili shopping centar. Ma ustvari, pa da… Ak’ ideš bilo gdje, prvo moraš izać’ na ulicu.
Koliko vas je najčešće u toj uličnoj postavi? Tko je tu najredovitiji?
Karlo Lugarić: Brijem da nas je maksimalno bilo 18, to je valjda neki rekord. Nema najredovnijeg, dođe tko može i želi taj dan. Neki prosjek bi valjda bio desetak ljudi, ali za neke malo netipičnije svirke se potrudimo da nas bude što više.
Koliko će vas biti u srijedu u Vintage Industrialu?
Karlo Lugarić: Pa evo baš u srijedu postavljamo novi rekord i bit će nas negdje pedesetak, zajedno sa plesačicama, misticima i ostalim vanjskim suradnicima. Dofurat ćemo i bazen sa delfinima i par onih vatrenih prstenja kroz koje će skakati naši dragi, polugoli prijatelji iz Hrvatskog meteorološkog zavoda, dok će njihove kćeri voditi Power Point prezentaciju o uzgoju batata. Sve to, naravno, dok mi sviramo.
Ha, ha, ha! Može li se gig u srijedu smatrati vašim tradicionalnim rođendanskim gigom, po svemu nabrojanom nekako ‘miriše na to’, uz to se i besplatan upad doima kao velika pozivnica za sve?
Karlo Lugarić: Ako misliš na takozvane „Jeboton Fešte“, ovo ti nije to. Ovo je samo jedan slatki poklon za sve naše slušatelje, u obliku klupske svirke. Dođite, zabavite se! Mi smo kao i uvijek nabrijani i bit će super! Kako je rekao naš dragi Dus: „Opet nas, divljake s ulice, žele strpati u klub, a to obično ne završi dobro… Završi predobro!“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
