Jeff Bridges – siguran country sporovoz

Karizma Jeffa Bridgesa na velikom platnu je neupitna. Što se tiče glazbe, njegov dobar prijatelj T-Bone Burnett se pobrinuo da je glumac ima i kad se prihvati gitare i mikrofona.

Jeff Bridges

Film „Crazy Heart“ iz 2009. godine u kojem Jeff Bridges tumači glavnog lika country pjevača Bad Blakea sigurno spada u jedan od najboljih filmova koji se bave tematikom američke country glazbe. U filmu Bad Blake je na zalasku svoje karijere, a domet su mu rupčage i kuglane u pustari američkog zapada. U skladanju pjesama u prošlosti je bio poput gurua. U vođenju vlastite karijere apsolutni gubitnik. Inspiracija ga je odavno napustila, odnosno ona je suspregnuta kroz cijeli film. Bad Blake toga kao da je svjestan i ne polazi mu za rukom spojiti ni tri nova akorda i iscijediti kvalitetan stih. No kako ga životne okolnosti surovo gaze polagano se oblikuje i pjesma…

Film poetski dočarava srž country glazbe – sažimanje životnog iskustva u svega nekoliko stihova u kojem glazba dobiva na dignitetu. Glazba koja iako se čini kao jednostavna podloga za uobličavanje šunda i brzo ubiranje vrhnja od američkih redneckova ipak ima svoje heroje koji su u stanju stvoriti dugotrajnije, a time i vrjednije hitove. A sve to ima svoju cijenu.

Jeff Bridges je u tom filmu bio briljantan do te mjere da je dvije godine kasnije odlučio snimiti svoj prvi country album na kojem uvelike podsjeća na imaginarnog Bad Blakea, čak i kad se usporede naslovnica albuma i plakat filma „Crazy Heart“ na kojima su i gitare iste boje.

Produkcije se prihvatio ugledni T-Bone Burnett koji je dobio i Grammyja za „The Weary Kind“, pjesmu koju Bad Blake „porađa“ kroz cijeli „Crazy Heart“, kao i za soundtrack „O Brother Where Art Thou“ braće Cohen, a ujedno i za zajednički album Roberta Planta i Alison Krauss koji je i danas jedan od albuma s najatmosferičnijom zvučnom slikom. Dakle, vjerojatno jedini čovjek koji je bio u stanju Jeffu Bridgesu pomoći na pravi način u svakom pogledu kad je glazba u pitanju. To je i učinio, ali Bridges nije mogao preko svojih limita. Ipak je on u prvom redu glumac.

Očito je to već u uvodnoj „What A Little Bit Of Love Can Do“ koja ugodno ljuljuška, no ne pruža dovoljno uzbuđenja u svojoj predvidljivoj pravocrtnosti. Situaciju popravljaju „Falling Short“ i „Everything But Love“, iako „Falling Short“ zbog svog narativnog karaktera i ambijentalnosti podsjećaja na stil Petera Gabriela, dobro se pretače u ozračje balade „Everything But Love“ koju sigurno vozi sanjivi pedal steel.

U skoro identičnom paternu slijede atmosferična „Tumbling Vine“ i još jedna balada „Nothing Yet“. S bluesom „Blue Car“ postaje jasno kako Jeff ne misli potjerati tempo niti podići glas. Za njega je sigurna vožnja – spora vožnja. A koliko god se T-Bone Burnett trudio „obojati eter“ Jeffov glas ne posjeduje karizmu jednog Johnnyja Casha koja je krajnje nužna u šestominutnoj isposničkoj „Slow Boat“ ili pak Kennyja Rogersa kao druge (toplije) vokalne krajnosti koja bi bila prigodna u „Maybe I Missed The Point“. Olovno teška „Slow Boat“ koju Bridges pjeva dubokim vokalom u funkciji je centralnog dijela albuma oko kojeg su sazdane sve pjesme, no posljednja „The Quest“ daleko bolje leži njegovom vokalu, koji iako je hrapav sigurnije i prirodnije zvuči u largi baritona, a ne basa.

Album je atmosferičan i ugodan uhu, no Jeffu ipak nije pošlo za rukom uskočiti u čizme Johnnyja Casha, a osjeti se kako je tome težio.

I naravno, daleko od toga da se obrukao.

Ocjena: 7/10

(Blue Note / Dallas Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X