Kočani u Boogaloou – Maratonski trubački dernek

Makedonski puhački sastav Kočani orkestar je i ove godine posjetio Zagreb i otprašio višesatni ‘gypsy brass’ set.

Kočani orkestar u Zagrebu (Foto: Tomislav Sporiš)

Kočani orkestar se u Zagrebu udomaćio. Kada su prije osam godina prvi puta nastupili u Zagrebu, vjerojatno nisu mogli ni zamisliti kakvu će popularnost ovdje steći. Uslijedili su u pravilu rasprodani nastupi – od Tvornice, Boćarskog doma, do Rujanfesta. Njihova specifičnost je bila raznolika publika, raspona od ljubitelja cajki pa sve do alternativaca. Ovaj puta se skupilo ipak nešto manje posjetitelja, otprilike četiristo, a u sastavu je prevladavla, rekao bih, ipak manje alternativna ekipa kojoj nije strano mijenjanje žarulja.

Ulaskom u dvoranu najviše me iznenadilo kada na pozornici nisam ugledao klasični set bubnjeva, već samo osnovnu ogoljelu varijantu (bas bubanj s činelom). Budući da mislim da im je korištenje standardnih bubnjeva velika prednost i omogućava im dodatnu atraktivnost, jer pjesme nerijetko odlaze u funky i jazz vode, pomislio sam da bi im to mogao biti mali minus. I zaista se to u nekim trenucima pokazalo kao točno. Kolikogod je bubnjar znalački udarao po svom instrumentu, ipak je zvučna slika bila skromnija, a i pjesmama je malo nedostajalo širine i ritmičke zanimljivosti.

Repertoar je bio klasičan, bez prevelikih iznenađenja. Bio je to koloplet uobičajenih romskih i makedonskih narodnih pjesama, uz neizostavne „Şiki Şiki Baba“, „Ederlezi (Đuđevdan)“, „Đelem, đelem“, „Geljan Dade („Prokleta je Amerika“)“, „Kalašnjikov“ i ostale gypsy standarde. Izvedba je obilovala improvizacijama, velikim dinamičkim rasponom i stalnim izmjenama tempa s time da su uglavnom sve pjesme završavale furiozno, kako to već obično kod Kočana biva. Kvaliteta svirke bila je na zavidnom nivou, iako mi se katkad učinilo da su odrađivali posao, ali to im nitko nije zamjerio.

Kočani su poznati kao orkestar koji može svirati doslovno do jutra. I najizdržljiviji popuštaju pred njihovom upornošću. Čak bih rekao da im je to u neku ruku i mana, jer unatoč alkoholu i uzavreloj atmosferi, sami kraj dočekaju samo najuporniji i najuživljeniji, a često se upravo tada dogode i najbolji trenuci cijelog koncerta. Tako je bilo i ovaj puta. Nakon tri i pol sata svirke (uz pauzu od petnaestak minuta), nekako mi se učinilo da su prebrzo nestali sa scene, a ubrzo je stiglo i objašnjenje. Naime, požurili su se kako bi svirkom u predvorju dvorane dočekali gledatelje koji su iz nje izlazili. Uz gromoglasno odobravanje, odsvirali su još dvije-tri pjesme, a zadnja te večeri je bila ponovljena „Ederlezi“ koja je izazvala potpuni kaos.

Usprkos već spomenutoj situaciji s bubnjevima, što je meni predstavljalo manji nedostatak (ne znam je li to još netko zamijetio), sve ostalo je bilo na očekivanoj razini, a publika je dobila ono po što je došla – sjajan provod.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X