Mm, mm, mm! Jessie Ware, sinoć je, kao što se danima i znalo, napunila zagrebačku Tvornicu Kulture. Set sazdan od „Devotiona“, Marvina Gayea i Bobbya Caldwella i najfrigidnijima je bio dovoljan da u Tvornicu Kulture osim kišobrana i love, ponesu i malo slatke, ponoćne ljubavi.
Jessie Ware je prošle godine pobjegla iz tužnog svijeta back-vokala i isporučila nam vrlo dobar „Devotion“, album kojeg turnejama promovira još od ljeta, a koji mi je nakon prvog slušanja jasno dao do znanja kako je ovaj današnji derivat synth popa školski zajebao svog razmetnog, kičastog brata iz 80-ih. Za razliku od prvotnog perioda, fokus je danas mekan, umotan u maglicu trip-hopa, skoro nevidljiv, nikad ne pretjeruje, ali je i kao takav dovoljan za mrvicu kasnonoćne zavodljivosti. „Peaches and Cream“, rekao je JJ Cale i dobro je rekao. Jer uistinu, štoli je drugo Hurts nego Gary Numan i štoli je drugo Jessie Ware nego Annie Lennox s Roxetteovom dominantnom ritam sekcijom? I što je žanrovski taj „quiet storm“ kojeg se opetovano vadi iz naftalina, a da nije Smokey Robinson u kasnonoćnom terminu? Maye su imale pravo – vrijeme uistinu jest ciklično, no ono što Jessie Ware razlikuje od ostalih rekonvalescenata jest muzička kohezija i mjera nakon kojeg vam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako se radi o jebenom talentu koji svoje motive krade iz različitih glazbenih dekada. Osim gore navedenog derivata Devotiona, sinoć je izvela i Rihannin „Diamonds“ s BBC Live Loungea, Gayev „No To Love“ i Caldwellovu „What You Won’t Do For Love“.
Za početak, vrlo je rijetko da netko na stageu zvuči identično kao na albumu. Ako ništa drugo, a ono susrećete se s golim proizvodom koji nije produkcijski poliran. Tonovi su meki kad ih trebate, vokal je nestvaran kad ga pusti, izgubljen na visini, među reflektorima, kretnje su joj smotane, slatke i zaljubljive, ne oslanja se na nikog, a kad joj oslonac i zafali, odabire bend, a ne elektonički set. Stara škola.
Njezin zvuk je dijelom bristolski, s kičmom deformiranog R&B groova i soula koji se na live nastupu naročito akcentira. Imperativ je pred našim malim svemirom da popušimo stvar pa čak i na „Sweet Talku“ i tom njenom malom Sade preseravanju kojeg ginger bez duše, na gitari u njenom bendu, itekako s dušom izvlači.
Ozbiljno, ima nešto prosto privlačno u tome da jednostavno mrdaš svojom guzicom među plebejski naguranom rajom, oslanjajući se na taj njezin „soulful powerhouse“.
Komunikacija s publikom – sve suprotno od Boba Dylana u Varaždinu, ako vam to išta govori.
Zagreb je sinoć dobio, prema njenim riječima, najdulji mogući set ali i iskrenu, nepatvorenu, spontanu predanost. Ili kako bi ona rekla, usta joj se pozlatila, „Devotion“.