Mm, mm, mm! Jessie Ware, sinoć je, kao što se danima i znalo, napunila zagrebačku Tvornicu Kulture. Set sazdan od „Devotiona“, Marvina Gayea i Bobbya Caldwella i najfrigidnijima je bio dovoljan da u Tvornicu Kulture osim kišobrana i love, ponesu i malo slatke, ponoćne ljubavi.
Jessie Ware je prošle godine pobjegla iz tužnog svijeta back-vokala i isporučila nam vrlo dobar „Devotion“, album kojeg turnejama promovira još od ljeta, a koji mi je nakon prvog slušanja jasno dao do znanja kako je ovaj današnji derivat synth popa školski zajebao svog razmetnog, kičastog brata iz 80-ih. Za razliku od prvotnog perioda, fokus je danas mekan, umotan u maglicu trip-hopa, skoro nevidljiv, nikad ne pretjeruje, ali je i kao takav dovoljan za mrvicu kasnonoćne zavodljivosti. „Peaches and Cream“, rekao je JJ Cale i dobro je rekao. Jer uistinu, štoli je drugo Hurts nego Gary Numan i štoli je drugo Jessie Ware nego Annie Lennox s Roxetteovom dominantnom ritam sekcijom? I što je žanrovski taj „quiet storm“ kojeg se opetovano vadi iz naftalina, a da nije Smokey Robinson u kasnonoćnom terminu? Maye su imale pravo – vrijeme uistinu jest ciklično, no ono što Jessie Ware razlikuje od ostalih rekonvalescenata jest muzička kohezija i mjera nakon kojeg vam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti kako se radi o jebenom talentu koji svoje motive krade iz različitih glazbenih dekada. Osim gore navedenog derivata Devotiona, sinoć je izvela i Rihannin „Diamonds“ s BBC Live Loungea, Gayev „No To Love“ i Caldwellovu „What You Won’t Do For Love“.
Za početak, vrlo je rijetko da netko na stageu zvuči identično kao na albumu. Ako ništa drugo, a ono susrećete se s golim proizvodom koji nije produkcijski poliran. Tonovi su meki kad ih trebate, vokal je nestvaran kad ga pusti, izgubljen na visini, među reflektorima, kretnje su joj smotane, slatke i zaljubljive, ne oslanja se na nikog, a kad joj oslonac i zafali, odabire bend, a ne elektonički set. Stara škola.
Njezin zvuk je dijelom bristolski, s kičmom deformiranog R&B groova i soula koji se na live nastupu naročito akcentira. Imperativ je pred našim malim svemirom da popušimo stvar pa čak i na „Sweet Talku“ i tom njenom malom Sade preseravanju kojeg ginger bez duše, na gitari u njenom bendu, itekako s dušom izvlači.
Ozbiljno, ima nešto prosto privlačno u tome da jednostavno mrdaš svojom guzicom među plebejski naguranom rajom, oslanjajući se na taj njezin „soulful powerhouse“.
Komunikacija s publikom – sve suprotno od Boba Dylana u Varaždinu, ako vam to išta govori.
Zagreb je sinoć dobio, prema njenim riječima, najdulji mogući set ali i iskrenu, nepatvorenu, spontanu predanost. Ili kako bi ona rekla, usta joj se pozlatila, „Devotion“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
