Joachim Kühn: Ornette Coleman mi je jednom rekao; ‘Da si Amerikanac i da si crnac, bio bi popularan kao Keith Jarrett’

Joachim Kühn će 13. travnja nastupiti na festivalu Jazz.hr/proljeće u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski.

Joachim Kühn
Joachim Kühn

Tijekom više od pola stoljeća karijere Joachim Kühn je nastupao s vodećim svjetskim glazbenicima i ansamblima jazz, klasične i world music glazbe. Njegovi su glazbeni partneri bili slavni Ornette Coleman, Archie Shepp, Jimmy Garrison, Joe Henderson, Don Cherry i Phil Woods. Kao svestran glazbenik svirao je i fusion. I u tom kontekstu ostvario je suradnje s važnim predstavnicima žanra, među ostalima s Billyjem Cobhamom, Michaelom Breckerom, Jean-Lucom Pontyjem, Larryjem Coryellom i Alphonseom Mouzonom.Vodi vlastite sastave, a svira i solo, kao što će biti slučaj na zagrebačkom koncertu.

“Kad nastupam solo sviram poznate melodije, ali također vlastitu glazbu. Volim predstaviti svoje skladbe, ali također djela drugih autora. Svoj novi CD nazvao sam “Beauty & Truth” po skladbi Ornettea Colemana koju sam na nj uvrstio u solo izvedbi. To je skladba s predivnom melodijom.”

Zašto ste za taj album, uz vlastita, odlučili snimiti djela stilski različitih autora, od grupe The Doors preko Georgea Gershwina do Krzysztofa Komede?

Jedna od njih je “Blues For Pablo” Gila Evansa koju sam također uvrstio na taj CD. Za tu sam skladbu priredio poseban aranžman. Radi se o notama, o melodijama koje publika dobro poznaje,barem ljubitelji jazza. Još uvijek sam vrlo otvoren, kao što sam uvijek bio. Još uvijek sam onakav kakvog me se sjeća zagrebačka publika. U Zagrebu sam posljednji put nastupio 1981., a to je jako davno. Nadam se da ću ponovno osvojiti zagrebačku publiku. Potrudit ću se.

Joachim Kühn
Joachim Kühn

Zašto vam je važno osvojiti publiku?

Teško mi je, gotovo nemoguće, zamisliti kako publika osjeća tu glazbu. Čak i sam nisam svjestan što improviziram. Kako će publika tada znati ili očekivati nešto. To je nemoguće. No, mi trebamo publiku jer ona nam pomaže u našim improvizacijama. Slušatelji mogu improvizirati s nama, primjerice u svojoj glavi, u svojoj mašti. Ako se radi o publici koja može osjetiti to što radim, to je sjajno. U tom smislu imam sjajno iskustvo sa zagrebačkom publikom. Jako se dobro sjećam publike na mojim zagrebačkim koncertima. Sjećam se da je bila jako dobro obaviještena o mojoj glazbi, da je bila otvorena i da je pažljivo slušala.

Kako je to što ste Europljanin koji ima klasičnu glazbenu naobrazbu utjecalo na vaš osebujan pristup jazzu?

Mi europski jazz glazbenici morali smo puno toga pretrpjeti. Još uvijek mnogi europski jazz glazbenici, bez obzira koliko su poznati, nemaju pristup na većinu europskih jazz festivala. Ornette Coleman mi je jednom rekao: “Da si Amerikanac i da si crnac, bio bi popularan kao što je Keith Jarrett.” Shvaćao je da sam diskriminiran zato što sam europski jazz glazbenik. To je jasno. Bio je to najbolji kompliment koji sam ikad dobio jer Ornette je mogao vidjeti da to nije normalno.

Nije li upravo on pomogao da se djelomično ispravi ta nepravda?

Naravno, u suradnji s njim imao sam priliku svirati bilo gdje. Uz njega sam nastupao na mjestima na kojima nikad ne mogu nastupati sa svojim sastavom ili solo. To sam spoznao na samom početku karijere. Morao sam to prihvatiti. Nisam imao izbor. Nastojao sam svirati najbolje što mogu i svojom glazbom doprijeti do što više ljudi.

Kako se ustrajanje na beskompromisnom pristupu odrazilo na vašu karijeru?

Dobro se osjećam jer mogu živjeti samo od svoje glazbe i ne trebam tražiti druge poslove, što mnogi glazbenici moraju. Nikad nisam morao podučavati ili raditi nešto slično, primjerice svirati komercijalnu glazbu kako bih zaradio za život. Uvijek sam svirao samo ono što sam želio. To mi je najvažnije. Od samog početka, kad sam odlučio biti jazz glazbenik, nitko mi nije govorio što bih trebao svirati. No, to je najteže – biti europski glazbenik, svirati samo ono što želiš i od toga pristojno živjeti. Nije bilo lako, još uvijek nije, niti neće biti jer ljudi još uvijek razmišljaju o jazzu kao američkoj glazbi.

Joachim Kühn
Joachim Kühn

Koliko je teško opstati na glazbenoj sceni držeći se tog načela?

Borim se za glazbu, kao što se borim za život. Jazzisti moraju iskazivati velik entuzijazam prema svojoj glazbi, moraju prolaziti kroz teška razdoblja, ispunjavati svoje obaveze, a to je isto u Americi kao i bilo gdje drugdje. I u Americi je teško biti jazz glazbenik.

Kakva vi iskustva donosite iz SAD-a?

Tamo sam živio pet godina i bilo mi je dobro jer sam svirao različite vrste glazbe, među ostalima i rock-jazz po uzoru na 1970-e, što je bilo drukčije. No, glazbenici su tada teško dolazili do diskografskih ugovora i nisu mogli u potpunosti svirati glazbu kakvu su željeli jer su producenti vodili glavnu riječ. To je tada postao pravi posao.

U kakvom vam je sjećanju ostala suradnja s Boškom Petrovićem?

U to doba postali smo dobri prijatelji. Zahvaljujući njemu u 1970-ima i početkom 1980-ih često sam nastupao u Zagrebu. Između ostalog sudjelovao sam i u njegovim projektima. Diskografska kuća Jugoton (danas Croatia Records, op.p.) na LP-ju je objavila jednu snimku na kojoj sviram u Zagrebu. Zahvaljujući tome bolje sam upoznao glazbu balkanske regije koja je posebice zanimljiva u ritmičkom pogledu i sadrži predivne boje koje još uvijek otkrivam. Obožavao sam svirati sa svim tim glazbenicima. Sad sviram s Asjom Valčić, violončelisticom iz Zagreba koja je zaista sjajna instrumentalistica.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh