Za Joachima Kühna ponovni dolazak u Zagreb nakon dugog vremena bio je prožet lijepim uspomenama. Samim time priredio je upečatljiv i emotivan koncert u srijedu u maloj dvorani Lisinskog.
Ugledni njemački pijanist, ujedno i jedan od prvih europskih glazbenika koji su djelovali na polju free jazza, prijateljevao je s Boškom Petrovićem još od 1962. godine, od prvog trenutka kad su se upoznali u Berlinu. Pričao je Joachim Kühn o Bošku, njegovom gostoprimstvu i učestalom druženju tijekom 1970-ih godina zagrebačkoj publici okupljenoj u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na prvoj večeri ovogodišnjeg Jazz.hr/proljeće festivala.
35 godina od tada Kühn nije bio u Zagrebu, te je u šali rekao da ga slobodno organizatori mogu opet zvati, jer misli da će biti prekasno ako ga se sjete za 35 godina od sada. Pokojnom legendarnom hrvatskom vibrafonisti Kühn je tijekom koncerta posvetio i jednu skladbu najavivši je kao „Improvisation In Memory Of Boško Petrović“, što je uistinu bila dirljiva gesta i iz razloga što se, eto, čini da se Boška više sjećaju inozemne glazbene legende, a malo manje ljudi na domaćem terenu.
Zanimljivo je da je slučaj htio da su na koncertu bili i članovi grupe Network koja će nastupiti večeras, među njima i kontrabasist Charnett Mofett s kojim je Kühn zajedno svirao u sastavu free jazz legende Ornettea Colemana. Po riječima Davora Hrvoja, koji je bio u ulozi najavljivača programa, Network su čim su sletjeli na zagrebački aerodrom tražili dolazak na koncert njemačkog pijaniste.
Jednoipolsatni koncert bio je posebno intiman i zbog činjenice potpuno akustičnog iskustva, naime koncertni glasovir nije bio ozvučen, no to nipošto nije bio neki nedostatak večeri, dapače. Kühn je bio majstor dinamike i brzih izmjena u izvedbama, jednako kao što je pripremio šaroliku set listu, jest da su dominirale skladbe Ornettea Colemana zbog njihove zajedničke povezanosti u prošlosti, no našao se tu i „Blues for Pablo“ Gila Evansa, pa i „The End“ The Doorsa, što je Kühn objasnio da je posezanje za rock košaricom bila želja za proširivanjem vidika.
Koncert je započeo svojom skladbom „Beacuse of Mouloud“ koja ga je inspirirala jednim neočekivanim susretom s nepoznatim afričkim glazbenikom u Sahari s kojim je isto tako neočekivano cijeli dan muzicirao, dok je u sličnom istraživačko-glazbenom duhu i okončao koncert s Colemanovom „Researching Has No Limits“, ostavljajući nam na kraju istu onu misao koju mu je pokojni Ornette kazao, a to je: da je Amerikanac i da je crnac, bio bi popularan kao Keith Jarrett.