Diskodelija ‘Crvotočina’ – zavodljiv udarac u bubrege i uši

Drugi album šibenskog post-punk benda nastavio je i razradio priču s hvaljenog prvijenca.

  • 1
    Share
Diskodelija - Crvotočina
Diskodelija – Crvotočina

Naznake su bile vidljive već i na prvom albumu „U vremenu“, no sad je sve puno jasnije – Diskodelija ne gleda na vokal kao na središte svemira, već kao na instrument u funkciji ritma, atmosfere i građenja sveukupne slike. Sedam novoobjavljenih pjesama nastalo je upravo na takvoj filozofiji, u kojoj je zvučni koncept zasluženo odnio pobjedu nad pravilom strofa-refren-strofa. Pjeva se samo kad gitara, bas i bubnjar to dozvole, a rezultat je fluidna, ujednačena i protočna „Crvotočina“.

Diskodeliju smo već u prethodnim analizama svrstali u New York, Manchester i Berlin, kroz razna desetljeća, a „Crvotočina“ nas šalje još malo dalje, u proto-punk vremena, na megdan The Stoogesima. Kao soundtrack hrvatskom postindustrijskom čemeru i globalno zavučenoj depresiji, novi album šibenskog benda hvata se za podsvijest lakše i čvršće no što biste to na prvu pomislili.

Sporovozeći uvod u nimalo optimističnu glazbenu priču odradila je „Bomba“, koja kakofonijom i mizarovski pasivno-agresivnim vokalom nedvojbeno cilja prvo u bubrege, a tek onda u uši. Takva je otprilike i „Samo“, najavni singl, za pojmove Diskodelije poprilično artikulirana završnica albuma. „Raspali“ je instrumental  čiji sirovi i pojednostavljeni gitaristički uplivi jasno otkrivaju kakvi su art/noise korijeni benda, a u sličnoj funkciji je i „Boka“, koja uz zujanje gitara nudi i prateći vokal za pokrivanje nepostojećeg glavnog.

Diskodelija u svemu tome nije pretenciozna, ne razmeće se i odmjerena je. Uostalom, materijal ukupno traje manje od 25 minuta, što se pokazalo sasvim dostatnom porcijom gotičke psihodelije koju se može odslušati u komadu, bez zamora osjetila. Bučno je i zavodljivo, i nimalo razočaravajuće u odnosu na sjajan prvijenac.

Ako smo vas naveli na krivi put, pa ste u glavi stvorili viziju da se radi o razvučenom, turobnom i „čudnom“ albumu, imamo barem tri aduta kojima ćemo vam razbiti taj sud: „Galeb“, „Au“ i Mi“, pjesme koje uključuju retro riffove, vokale poput vapaja očajnika i sve ono što se nalazi na izvoru odakle grabe i Jarboli ili Obojeni program. Pritom je, u usporedbi s njima, Diskodelija zagrabila najdublje.

Ocjena: 9/10

(Dancing Bear, 2016)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh