Još otkako je producirao besprijekorni povratnički album Solomona Burkea ‘Don’t Give Up on Me’ 2002., Joe Henry kao da je preuzeo primat u stvaranju ploča natopljenih atmosferom od Daniela Lanoisa i postao, uz T-Bone Burnetta, jedan od najtraženijih i najcjenjenijih producenata današnjice.
U izvrsnoj trilogiji vlastitih albuma koju čine „Tiny Voices“, „Civilians“ i „Blood from the Stars“ taj svoj specifičan, zadimljeni noir zvuk doveo je blizu savršenstva, a zatim se na albumu „Reverie“ vratio akustici prethodnih albuma, pa tako i njegov upravo objavljeni trinaesti album „Invisible Hour“ zvukom više nalikuje primjerice njegovome americana albumu „Short Man’s Room“ iz 1992. nego spomenutim albumima nastalim u prošlom desetljeću.
Na pjesničkom planu, čini se da se Henry odlučio za izravnije i manje zakučaste stihove nego na prošlom albumu, što se pokazalo kao dobra odluka. Ključna pjesma albuma „Sign“ nastala je iz projekta Narrative4 irskoga književnika Columa McCanna (koji je i koautor naslovne pjesme ovoga albuma) u kojemu je okupio ekipu koju su činili profesori, pisci i aktivisti, ali i slavni književnik Salman Rushdie, glumac Gabriel Byrne i, naravno, Joe Henry, a zadatak je bio napisati kratku fikciju koja bi bila objavljena u časopisu Esquire pod skupnim nazivom „How To Be A Man“. Henry je iz priče koju je napisao stvorio devetominutni valcer koji plijeni pažnju osjećajem za naraciju i dokazuje još jednom da Joe po kvaliteti pripada samom vrhu kantautorske ponude, a zapravo cijelo vrijeme ostaje slabo zapažen i nedovoljno priznat.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cRp1w8Zqr4g[/youtube]
Priča je to o momku koji se pretvara da je gluh i bježi iz Montreala u široki svijet i propast, a glazbeno je bubanj i puhači pretvaraju u pogrebni marš te slušatelj biva uvučen u povorku s osjećajem da vuče nogu za nogom sa šeširom na prsima. Album otvara još jedna ljepotica nazvana „Sparrow“ koja na jedinstven način promišlja brak (a ovdje namjerno ispuštam podatak s kim je Henry u braku); uvodni stihovi glase: „It wasn’t peace I wanted, it wasn’t peace I found…“ Uistinu, brak je glavna tema cijeloga albuma, no pjesme na njemu nisu ni o bračnoj sreći, niti o bračnim nedaćama, već više služe kao studija filozofske teorije zajednice koju Henry izlaže sjajnim pjesničkim umijećem da na trenutke budi pomisao da je riječ o uglazbljenom Shakespeareu. „Grave Angels“ glazbeno je najvedriji trenutak albuma koji mu osigurava prijeko potrebnu emocionalnu ravnotežu i time ga čini još vrednijim iskustvom. U toj pjesmi sažima se bračna tematika u stihovima: „I take all this to be holy/ If futile, uncertain and dire/Our union of fracture, our dread everlasting/This beautiful, desperate desire“.
Već više od deset godina kad god Joe Henry objavi album, riječ je o ploči koja bi morala završiti u bilo kojoj Top 10, ako ne i Top 5 listi najboljih albuma godine. „Invisible Hour“ nikako nije iznimka.
Ocjena: 9/10
(Edel, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
