U osmo desetljeće života i peto karijere, kao i u novu godinu ulazi s novim albumom koji se, pokazuje kao jedno od njegovih najrespektabilnijih izdanja.
Unatoč značajnom uspjehu koji je pogotovo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća američki kantautor John Mellencamp, predhodno poznat i uz dodatak “Cougar”, sa svojom mješavinom pop i heartland rocka u očima glazbene kritike oduvijek je bio predmetom blage lakrdije kao svojevrsni “Springsteen za siromašne”. Kao i mnogi izvođači prije i poslije njega u zreloj fazi Mellencamp se okrenuo prema žanru americane s posebno istaknutim utjecajima folka i bluesa čemu je kumovao pravi čovjek za takav obrat, slavni T Bone Burnett koji je producirao njegova studijska izdanja “Life, Death, Love and Freedom” (2008) i “No Better Than This” dvije godine kasnije. Premda je kritika bila nakonjenija ovim albumima, Johnny Cougar je više medijske pozornosti u tom razdoblju privlačio svojom nestalnom vezom s glumicom Meg Ryan nego glazbom.
Mellencamp je do danas napunio sedamdeset godina, a unatoč desecima milijuna prodanih albuma, brojnim nominacijama za Grammy i uvrštavanju u Dvoranu slavnih rock and rolla, čini se kako i dalje nije postigao status u muzičkom panteonu koji bi sve navedeno podrazumijevalo. Sada u osmo desetljeće života i peto karijere, kao i u novu godinu ulazi s novim albumom “Strictly A One-Eyed Jack” koji se, uz prethodno spomenute albume s Burnettom, pokazuje kao jedno od njegovih najrespektabilnijih izdanja.
Već prvim pogledom na popis pjesama koje čine ovu ploču za oko zapinju tri pjesme koje se diče gostovanjem pravog Brucea Springsteena. U pitanju su najavni singl “Wasted Days” na kojem The Boss vokalno igra jednakovrijednu ulogu kao Mellencamp, te “Did You Say Such A Thing” na kojoj prilaže prateće vokale i završna “A Life Full Of Rain” gdje sudjeluje u netipčnoj ulozi solo gitarista. No, nakon slušanja albuma otkrit ćemo da pravi biseri leže na drugim mjestima, pogotovo na prvoj polovici ploče koju krase Mellencampova nevesela opažanja o prolaznosti života, teškim vremenima i turobnoj perspektivi.
Album otvara “I Always Lie to Strangers” u kojoj nas John dočekuje svojim umornim vokalom koji se spustio u niže oktave i oplemenio promuklim tonovima te su ga kritičari pohitali, ipak neutemeljeno, usporediti sa specifičnim glasovima Toma Waitsa i Boba Dylana. Ipak, u glazbenom smislu, usporedbe s dvojicom velikana nisu posve pretjerane, a ako tome dodamo i pjesmu “Lie To Me” koja ime dijeli s Waitsovim singlom s kolekcije “Orphans” te gotovo naslovnu “Simply A One-Eyed Jack” koja osim kartaške tematike djelomično i glazbeno vuče paralelu s Dylanovom “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts”, jasno je da Mellencamp obitava na teritoriju kojim su ova dvojica gazili prije njega.
Prevladavajuće ozračje ove ploče svakako je ono pesimizma i umora od “života ispunjenog kišom” koja pada na ramena stare pume Mellencampa, pa tim više rijetka zastranjenja u vedrije predjele kao što je djetinje naivna i banalna “Chasing Ranbows” sa svojim traljavim stihovima u refrenu (“At the end of the rainbow/ Turns out it’s not somewhere/ Look around, it’s everywhere/ For anyone who cares”) strši poput proverbijalnog dreka u punču. No mnogo su češći trenuci u kojima Mellencamp uspijeva izvući najbolje iz sebe dok iza njega zvone zvuci harmonika (klasičnih i usnih) i violina u lijepo zaokruženim komadima americane kojom je “Strictly A One-Eyed Jack” preplavljen.
S novim albumom John Mellencamp dokazuje da i ostarjela puma ima oštre zube i kandže, kao i to da zaslužuje mjesto bliže stolu velikih američkih kantautora s prijelaza stoljeća.
Ocjena: 7/10
(Republic Records, 2021.)