U noći 16. svibnja, u Zurichu je u sedamdesetoj godini života preminuo kolosalni stup blues glazbe, Johnny Winter. Johnny Winter bio je dosljedan glazbenik.
Iako su njegove izdavačke kuće od njega imale namjeru napraviti zvijezdu u rangu Jimija Hendrixa ili Creama, Johnny je znao da ako želiš svirati pravi blues, tu grandioznosti i stadionima nema mjesta. Radije je prodavao manje ploča na kojima je svirao ono što je želio, sirovi country blues u vlastitom stilu.
Usprkos rijetkom talentu i bogatoj glazbenoj karijeri, kao vrhunac iste uvijek bi navodio suradnju s Muddyjem Watersom, čije je povratničko remek-djelo „Hard Again“ producirao i svirao na njemu sa jednom od najjačih blues postava ikad okupljenih, a osim Muddyja i Johnnyja uključivala je Jamesa Cottona na usnoj harmonici, Pinetop Perkinsa na klaviru, Boba Margolina na gitari, te bubnjara Willieja „Big Eyes“ Smitha koji je na tom albumu odbubnjao nezaboravan posao koji je teško usporediti s ijednim drugim u povijesti. Rezultat je bio prvi od triju u nizu Grammyjem ovjenčana albuma na kojima su surađivali dvojica velikana, a Winter je proizveo sirov i do kosti ogoljen zvuk, gotovo identičan Muddyjevim snimkama s Chess Recordsa iz pedesetih i stvorio ploču koja je ostala nezaobilazno mjesto bluesa, ali i američke glazbe uopće.
Posljednji put kada ga je domaća publika imala priliku vidjeti u zagrebačkoj Tvornici gdje je promovirao posljednji album „Roots“, još pamtim datum, 1. ožujka 2012., jasno se vidjelo da su godine divljeg života, alkohola i heroina ostavile teške tragove na starom majstoru. Cijeli je koncert proveo sjedeći, no prsti su i dalje vrhunski odradili posao. Imao sam čast na tom koncertu stajati uz bok dragom prijatelju Ivanu Johnnyju Veljači, koji nadimak duguje upravo Winteru, jer riječ je o još jednom virtuoznom dugokosom albino blues gitaristu koji je sa svojim sastavom nazvanom prema Winterovu prvom albumu Progressive Blues Experiment svirao na after-partyju koncerta u Hard Placeu.
Na koncertu u Beču dvije i sedme ili osme Winterov menadžer Paul Nelson uočio je Veljaču i prišao mu riječima: „Come with me, you’ve gotta meet Johnny!“ U smiraj dana sjedim tako u Veljinom velikogoričkom dvorištu. Fizička sličnost između njega i Wintera je nevjerojatna. Veljača čak ima i zimsko prezime. Pijemo zdravicu u čast pokojniku. Pas Muddy, jednako bijel kao i gazda i čovjek koji je gazdi na neki način obilježio život, igra nam se oko nogu. Veljo mi priča kako su noć ranije odradili ad hoc tribute gažu u Hard Placeu. Prepričava mi svoje susrete sa svojim uzorom. Kako mu se nakon koncerta u Boogaloou 2009. potpisao na njegovu Firebird gitaru. Priča kako je već onemoćali Winter pokazao interes za mlađega dvojnika. Tješi me spoznaja da je na neki način baklja predana i kako u ovoj vukojebini postoji netko tko će ponijeti plamen.
U rujnu će posthumno biti objavljen posljednji Winterov album nazvan „Step Back“, koji će zvukom biti nastavak prethodnog „Roots“, a na njemu će gostovati brojne zvijezde poput Erica Claptona, Billyja Gibbonsa i Joea Perryja. „I just hope I’m remembered as a good blues musician“, nedavno je jednostavno i skromno izjavio Winter. Pamtit ćemo te kao mnogo više od toga, Johnny. Kao inovatora, kao legendu. Kao jednog od najvećih u panteonu bluesa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
