Damon Albarn ‘Everyday Robots’ – kad si osamljen pritisni ‘play’

Kad se sve zbroji, Damon Albarn ispada jedna od najvećih faca kad je u pitanju scena s britanskog otoka. Jedostavno je uhvatio mot još u devedesetima kad se njegov Blur nadmetao u popularnosti s Oasisom – prvom istinskom rivalstvu nakon onog najpoznatijeg između Betlesa i Stonesa trideset godina prije.

Damon Albarn 'Everyday Robots'

Damon Albarn kao da se cijelo vrijeme trudi da ne dosadi sam sebi. S jedne strane uvijek prepoznatljiv bez obzira je li riječ o već spomenutom Bluru, ili bendovima Gorillaz, The God, The Bad And The Queen, Rocket Juice & The Moon, ili pak prošlogodišnjem projektu Maison Des Jeunes s Africa Expressom, a s druge kameleonski tip na tragu Bowieja od kojeg se nikad ne zna što slijedi. U biti idealno da se lako može postaviti pitanje: „Tko je uopće Damon Albarn?“, kao čovjek koji toliko vješto kormilari stilovima i podenebljima. Stoga je njegov prvi solo album možda i najbolji odgovor na to.

Jest da je 2003. godine na vinilu objavio demo EP „Democrazy“ koji snimao po hotelskim sobama tijekom Blurove „Think Tank“ američke turneje, ali se prema uratku i ponašao kao premo demu. Najbolji dokaz tome je da se „I Need A Gun“ našao na drugom albumu Gorillaza „Demon Days“.

„Everyday Robots“ je potpuno duga priča i u potpuno drugoj situaciji. Iako dolazi kao njegov prvi solo album, može ga se smatrati zaokruživanjem dosadašnjeg rada – nešto kao mentalna kompilacija i sređivanje misli, a opet to je i korak dalje. „Everyday Robots“ je prije svega zanatski vješto odvagnut materijal u kojem je dovoljno prostora otvoreno artističkom pristupu čime je Albarn uspješno zadovoljio kritičarski lobi, ali je i ‘zaigrao za raju’ i uistinu vješto ispleo nekoliko hit brojeva, podsjetivši tako na najbolje momente Blura.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=CCUfitpIsW8[/youtube]

U prvom redu tu su izvrsna „Heavy Seas Of Love“ kojom zatvara album, koja je ujedno i najveća navlakuša da ga se ponovno zavrti i dublje uroni već od ‘pomaknute’ upotrebe violina u uvodnoj „Everyday Robots“ koja balansira na nasljeđu Radioheada i Pink Floyda kad je riječ o vapaju otuđene duše u sistematiziranom svijetu. Druga poput „Heavy Seas Of Love“, koja iskače iz okvira, je „Mr. Tembo“. U njoj se igra Afrikom i Karibima onako kako je to svojevremeno, i proslavljeno, radio Paul Simon. Kao da nije želio da mu solo album ima pečat modernog depresivnog indieja. A i da nije to napravio ne bi omašio, ali ovako je dokazao da je on taj koji određuje pravila, a ne trendovi.

U stvari „Mr. Tembo“ kao četvrta pjesma po redu je izvrsna prekretnica nakon uvodnog triptiha „Everyday Robots“, „Hostiles“ i „Lonely Press Play“ – koja je usput rečeno vrhunac nakon kojeg se mora promijeniti ozračje. „Mr. Tembo“  tako nakon „Lonely Press Play“ ‘sjedne’ kao kratki plesni preokret u Bowiejevoj „Space Oddity“.

„The Selfish Giant“ potom kroz klavirske dionice koketira s jazzom i stvara sjetni uvod u centralnu sedmominutnu ljubavnu elegiju „Me And You“, koje je se ujedno nakon „Lonely Press Play“ po svojoj osobnosti čini i glavnim razlogom zašto se Albarn odlučio za to da ovog puta objavi solo album, a ne neki ‘nastavak’ unutar svojih brojnih kolaboracijskih i projektnih priča. Ta sjeta je njegova i samo njegova. Ne pripada ni Bluru, a posebice ni Gorillazu. Jednostavno je neuklopiva u bilo što što je do sada radio u različim ulogama. Utoliko jači efekt izaziva i retrospektivna „Hollow Ponds“ i „Photographs (You Are Taking Now)“ u kojoj namjerno sadašnost tumači kao već dogođenu stvar. Pretposljednjom „The History Of Cheating Heart“ Albarn kao da metaforički otkriva osobni svijet iza kulisa, a time daje naslutiti i ‘prirodu svoje igre’, da bi kao plastični dokaz tomu za kraj još jednom okrenuo kormilo ‘ka svjetlu’ ostavivši nam u nasljeđe „Heavy Seas Of Love“ – u najmanju ruku najbolju pop pjesmu ove sezone.

„Everyday Robots“ je album koji osvaja gotovo neprimjetno da bi u velikom finalu uistinu osjetili da ste ‘u sigurnim rukama’ kako sugeriraju stihovi u „Heavy Seas Of Love“. Idealan album za pritisnuti ‘play’ kad ste osamljeni.

Ocjena: 9/10

(Parlophone / Dancing Bear, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X