Veliki pogon zagrebačke Tvornice sinoć se kretao po blues rollercoasteru živuće legende Johnnya Wintera. Iako izbjegavam koristiti termin ‘živuća legenda’ upravo zbog njegove patetične naravi, blues upravo i jest prljava, smrdljiva i prelijepa patetika pa neka mu bude.
Johnny ju je sinoć kanalizirao na način koji je još uvijek izvan dosega čitave njegove blues generacije osim, možda Mikea Bloomfielda. Star, pogrbljen, sailor tetoviran i u 68. godini života, stereotipna fizička slika albino bluesera koji je dijelio glazbene svjetonazore s Muddyem Watersom, Jimi Hendrixom ili Williem Dixonom, isparila je poput karijere Doris Dragović. Život nafilan opijatima, pretrpan ovisnošću i začinjen whiskeyem uvelike je smanjio elastičnost njegovih prstiju stoga i Tvornica sinoć nije bila popunjena kao Boogaloo prije četiri godine kad su starije generacije zagrebačkih blues filantropa praktički hodočastili ideji Johnnya Wintera.
U suštoj suprotnosti fizičkoj snagi jest njegov životni elan i njegova volja za donošenjem bluesa. Winter je oduvijek bio maverick blues generacije, radio je neočekivano, a neočekivano je i živio. Neočekivano je i u zalasku karijere, snimio fenomenalan blues album “Roots” križan segmentima tvrđeg Texas bluesa i distorzijom 21. stoljeća koji vrlo vjerojatno stavlja finalan pečat na njegov talent. Album se indirektno u slobodnoj interpretaciji može shvatiti kao portal u vrijeme Chess Recordsa i blues vedeta, a jedan takav portal sinoć je bio pozicioniran u Tvornici. Zaista, zvjezdana konstelacija se savršeno sudarila i nije bilo ljepšeg načina ponovnog otvaranja Tvornice doli onog na pogon Johnnya Wintera.
Bio bih priglupi recidivist ako ne bih primjetio i meni osobno fenomenalan nastup Sunnysidersa, splitskog blues banda predvođenog Borisom Hrepićem, bandom kojeg sam totalno zanemario na Croatian Blues Challengeu. Nema veze. Johnny Winter! U svakom slučaju oni koji su sinoć iskeširali alarmantnih 200 kuna, Mamićevim riječima – dobili su što su htjeli. U potpunoj pustinji i nedostatku blues bottlenecka Winter je sinoć bio šamar osvježenja.
Dijapazon klasika od Berryevog “Johnny B. Gooda” do “Gimme Shelter” The Rolling Stonesa. Od “Got My Mojo Workin'” Muddya Watersa do” Bony Moroniea” Larry Williamsa. Sve sile sudario je Johnny, a ovacije su mu dale za pravo. Za pravo mu je dao i Institut hrvatske glazbe koji mu je uručio Porina za posebna postignuća u glazbi, a koji je u jednom trenutku Boris Hrepić donio na pozornicu na sveopću onaniju publike. Konačno pametno dodijeljeni Porin.
Emocionalni “peak” večeri startao je s Winterovom izvedbom “It’s All Over Now” Bobbya Wormacka. U tom trenutku na kino platnu počele su se listati stranice Johnnyevog života. Zajebanog života, svakako. Pijanke i svirke s Jimi Hendrixom, obiteljski zagrljaji s Muddyem Watersom, smijeh s Frank Zappom, debata s Johnny Lee Hookerom i chillanje sa Slashom. Johnny Winter zaista je živio. Fragment tog fenomenalnog života sinoć je bila i Tvornica. Sve je rečeno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
