Balke i Siwan uspijevaju onom najvažnijem, a to je da grade izmaštane svjetove Mediterana, Bliskog istoka i Andaluzije koji se naposljetku stapaju u jedan novi svijet koji ih objedinjuje i koji istovremeno zvuči sasvim poznato i sasvim nepoznato.
Norveški jazz pijanist Jon Balke opasan je igrač, čovjek koji i u drugoj polovici šestog desetljeća života snima izazovne i nekonvencionalne albume kakav je i “Hafla”, a kojeg je snimio uz pomoć svog world-music alter-ego projekta Siwan.
Siwan se prvi puta pojavljuje na etiketi ECM records (nimalo slučajno jer ECM je izdavačka kuća poznata po zamagljivanju granica između glazbenih formi i granica) prije petnaestak godina, nakon što je Balke raspustio svoj Magnetic North Orchestra, zadržavajući od potonjeg ideju ansambla sačinjenog od perkusija i gudača. Treći album trilogije u tom smislu ne donosi ništa novo jer Siwan je i ovoga puta sačinjen od gudačkog ansambla, perkusija, vokalnih interpretacija andaluzijske pjesnikinje iz 11. stoljeća Wallade bint al-Mustakfi za koje su zaslužni Mona Boutchebak i Per Buhre i cijelog niza egzotičnih instrumenata poput tombaka (iranski bubanj), kwitre (alžirski žičani instrument nalik ljutnji koji se veže uz andaluzijsku glazbu i Maure) i kemenche (žičani instrument podrijetlom s istočnog Mediterana, a koji ćemo najprije sresti u Turskoj, Grčkoj, Armeniji i Azerbejđanu), a Balke preuzima ulogu tihog masterminda iz pozadine koji se povremeno (ili bar nominalno, jer nisam siguran da sam upravo to eksplicitno čuo na ploči) bavi klavijaturama i elektronikom.
Jedna od snaga albuma upravo je u toj diksrepanciji između tipično norveški hladnog i cerebralnog Balkea i topline drvenih gudala, Walladine intimne i strastvene poezije ili pak dubine i obline perkusija i ostalih tradicijskih instrumenata. Druga snaga albuma, a možda i njegovi najjači trenuci, sadržani su u instrumentalnim dijelovima pjesama, u atmosferičnoj i začuđujuće lijepoj, ali i majstorski ritmički i aranžmanski organiziranoj igri gudača i perkusija što je uostalom i najočitiji Balkeov trademark.
Balke i Siwan uspijevaju onom najvažnijem, a to je da grade izmaštane svjetove Mediterana, Bliskog istoka i Andaluzije koji se naposljetku stapaju u jedan novi svijet koji ih objedinjuje i koji istovremeno zvuči sasvim poznato i sasvim nepoznato. Ključ ovakvih albuma i općenito je u uvjerljivoj prezentaciji spoja apokrifne i stvarne povijesti i tradicije u jednu novu istinu koju nemamo razloga propitivati, a koja se ovoga puta zove ‘Hafla’. Možda je najvažnije i najljepše od svega i da ne moramo posezati za dalekom Norveškom ili ECM records da bismo uživali u ovakvim jazz/world-music konceptima jer je dovoljno da posegnemo za onom glazbenom mitologijom koju imamo u vlastitom dvorištu, a koja to radi jednako uspješno, ako ne i bolje od Balkea. Oni koji ovo čitaju vjerojatno znaju na koga mislim, ali nije zgorega još stoput ponoviti tko viri preko plota – Mimika Orchestra, Chant Electronique, Dunjaluk, Rika Muzika…
Ocjena: 7/10
(ECM Records, 2022.)