Jordi Ilić (Tús Nua): Jebeš cvijeće, hoćemo jednaka prava!

Tús Nua su se vratile s dvije eurposke turneje i pripremaju koncert za srijedu 11. ožujka u Vintage Industrialu. O tome što priprema ovaj sveženski bend za tu večer, planovima za novi album, ali i pravima žena, porazgovarali sm s pjevačicom i gitaristicom Jordi Ilić u ovom intervjuu.

Tús Nua (Foto: promo)

Evo upravo je prošao Dan žena, praznik koji sve više postaje upozorenje za loš položaj žena u društvu, a ne nekakav simbolični dan kad se poklanja cvijeće i bombonjere. Kako vi iz Tús Nua kao sveženskog benda sve to doživljavate i smatrate li da ima nekih društvenih pomaka po tom pitanju?

Jordi Ilić: Slažem se s ovim dijelom da Dan žena ne treba biti samo simbolika. Jebeš cvijeće, hoćemo jednaka prava. I puna mi je kapa izjava poput: „šta se vi više žalite?“, „šta vam fali“ itd. Dok god se u svijetu ženama sustavno oduzima pravo glasa, dok god se tvrdi da su same krive za silovanja, dok god je žene strah planirati obitelj jer ih je strah otkaza, dok god nemamo iste plaće za iste poslove kao i muškarci, bit će potrebe za borbom. I ta borba nije jedan dan u godini, mi tu borbu vodimo 365 dana, jer se neravnopravan položaj žena ocrtava u svim segmentima života. Naravno da je nama, zahvaljujući snažnim ženama i ostalima prije nas koje su nam utabale put, lakše nego prije stotinu godina, ergo, postoji društveni pomak po tom pitanju. Ali i dalje nije postignuta jednakost i ravnopravnost. Da ne govorim o tome da se trebamo maknuti od hrvatskog društva i sagledati problematiku prava žena u širem kontekstu – još uvijek živimo u svijetu u kojem se u nekim državama ženska djeca ubijaju, žene kamenuju, genitalno sakate, itd. Mnogo se postiglo po pitanju borbe za prava žena, ali još je dug put pred nama.

Plašim se svaki put kad objavljujemo nešto novo. Samo se trudim da me taj strah ne paralizira, nego da ga iskoristim kao motivaciju da se još više potrudim oko novog materijala. Upoznata sam s tim prokletstvom drugog albuma.

U jednom intervjuu ste izjavile kako bend nije samo glazba, već i međuljudska priča. To mi se čini zanimljivim i kao objašnjenje nastanka Tús Nua u smislu nekog spontanog okupljanja. Kako je bilo na početku?

Jordi: Tako je. Bend je itekako međuljudska priča, jer bez ljudi koji stvaraju tu glazbu, nema ni same glazbe. Tús Nua je od nastanka samog imena prošla dosta ljudi, ali se zapravo prekretnica dogodila 2016. godine. Još 2015. smo se Jelena i ja počele družiti i provoditi vrijeme sviruckajući covere Tegan and Sare za svoj gušt i gušt naših prijatelja, dok sam ja paralelno radila na nekim stvarima za Tús Nuu. U nekom trenu sam shvatila, pa čekaj, zašto ja ne bih s Jelenom radila na tim stvarima? I to mi je valjda jedna od najboljih odluka u životu, jer tad je Tús Nua od imena i moje ambicije postala nešto stvarno i dobila skroz novu dimenziju. Nekoliko mjeseci kasnije sam izašla vani u Močvaru gdje mi je Matea, koju sam znala iz viđenja, uletjela s pitanjem „E, znam da imaš bend, je li vam treba gitara?“. Nasmijala sam se i odgovorila da imamo već dvije gitare, ali ako zna svirati bubanj i bas da možemo pričati. Na moje iznenađenje, žena svira oboje. U početku sam imala ideju da Jelena i Matea gostuju na Matches, međutim, vrlo brzo je postalo očito da mi je predivno svirati s njima i da Jelena i Matea moraju postati stalan dio Tús Nue. U međuvremenu je Mateu život odveo u nekim drugim smjerovima (s tim da i dalje imamo treš movie nightove i slična druženja) i Tús Nua smo ostale Jelena i ja. Nekad imam dojam da onoliko vremena koliko radimo na glazbi radimo i na nama samima, odnosno, na našem odnosu i mislim da u tome leži ključ opstanka benda, ali i ključ dobre glazbe. Mišljenja sam da se atmosfera između ljudi vrlo često precrtava na samu glazbu koju bend radi. I onda ako se mi međusobno ne možemo podnijeti, kako da očekujem da ćemo izvući najbolje jedna iz druge? A da ne govorim o činjenici da si na tourovima 24/7 s tobom osobom, to je tek međuljudska priča za sebe.

Emitiranje na američkom KEXP radiju doveo vas je i do američkog izdavača Weltraum-Wal Records. Kako napreduje ta suradnja?

Jordi: Weltraum-Wal je zapravo one-man label, naš prekrasni Jeff koji nam je izdao prvi album na kazeti. Pričali smo o mogućnosti da izdamo i drugi album, kad izađe, ponovno na kazeti preko njih, kao i na vinilu, ako bude financijskih mogućnosti. Super nam je što je Weltraum-Wal distribuirao kazete po record shopovima u okolici Seattlea, a i nama dao dobar dio za vlastitu distribuciju, s tim da smo sad sve prodale, ostale su nam još dvije.

Kako su vas uopće zapazili ljudi s KEXP radija?

Jordi: Kevin Cole, senior producer s KEXP-a me prati na Instagramu, kad smo izdale album, javio mi se želeći uzeti neku od naših pjesama s prvog albuma za Song of the Day jer je bio oduševljen albumom. Mi se nismo mogle odlučiti koju bismo pjesmu odabrale pa je on odabrao „Fight!“. U međuvremenu je još par glazbenih urednika s KEXP-a zapazilo naš album pa su se počele vrtjeti i druge stvari s albuma.

U diskografskom smislu prošlu godinu ste obilježile singlovima „Palindrome“ i „Ride“. Nastavljate li sukcesivno sa singlovima ili pak imate novi album ‘u rukavu’?

Jordi: Sigurno ćemo objaviti još jedan singl prije izlaska albuma. Na albumu trenutno radimo, vraćamo se krajem mjeseca ponovno u studio i planiramo u blokovima snimiti ostatak albuma. Ako se sve posloži kako spada, album bi trebao izaći do kraja 2020. Iako nećemo obećavati točan datum, nikad ne znaš.

Plašite li se onog poznatog sindroma drugog albuma, u smislu da će definitivno biti mjeren s prvijencem?

Jordi: Iskreno, plašim se malo. Plašim se svaki put kad objavljujemo nešto novo. Samo se trudim da me taj strah ne paralizira, nego da ga iskoristim kao motivaciju da se još više potrudim oko novog materijala. Upoznata sam s tim prokletstvom drugog albuma. Ali isto tako mislim da je problem što bendovi često naprave veliki uspjeh s prvim albumom i onda s drugim albumom pokušaju ponoviti recept s prvog albuma, što ne uspije, jer to je otprilike kao da pokušate napisati stranicu teksta dva puta i očekujete da će svako slovo biti isto i na istom mjestu, a tekst drugačiji. Shvatile smo također da nam je bitno da mi budemo zadovoljne drugim albumom. Za sada smo jako zadovoljne kako napreduje. A ako publika (i kritika) budu zadovoljni njime, još bolje. Uostalom, ako drugi bude loš, uvijek se možemo nadati da će treći biti bolji.

S kim ga radite, ili s kim bi ga htjeli raditi, ako nije tajna?

Jordi: Imamo nekoliko gostovanja na bubnjevima, s obzirom da Jelena i ja snimamo sve instrumente osim bubnja kojeg ne sviramo baš nešto vješto. Potencijalno jedno gostovanje na basu. Album snima naš najdraži Vedran Kovačić-Beli koji je prekrasan čovjek s iznimno mnogo talenta i jednako toliko živaca za sva naša picajzlenja i fiks ideje. Nismo sigurne hoćemo li imati još poneko gostovanje na albumu, vrijeme će pokazati.

Uskoro ste u Vintage Industrila, što pripremate?

Jordi: Pripremamo jako dobar set! Nosimo i merch sa sobom, majice i cekere koje smo same tiskale te CD-ove. I još pokoje iznenađenje, za koje će ipak biti potrebno doći 11. ožujka.

Koji su vam daljnji koncertni planovi?

Jordi: S obzirom da smo sad u procesu rada na novom albumu i s obzirom da smo se nagledale Europe proteklih par mjeseci na dva toura, sad ćemo nakon ovog koncerta uzeti malu koncertnu pauzu do jeseni. Iduće godine nas čeka velika europska turneja i još svašta nešto no o tome naknadno.

Kako gledate na histeriju oko coronavirusa?

Jordi: Ma ne bojimo se mi coronavirusa, prije se treba on bojati nas. Mlade smo, relativno zdrave i nismo zalazile u Italiju na proteklim tourovima, tako da smo sigurne. Za sada.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X