José González u Laubi – koncert koji ne ostavlja prostor ravnodušnosti

Malo je reći da je najpoznatiji Šveđanin argentinskih korijena oduševio zagrebačku publiku na svom prvom gostovanju. U Laubi je u srijedu ispletena ljubavna veza i treba se nadati da je novi rendez-vous samo pitanje vremena.

José González u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)
José González u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)

Uvijek je lako prepoznati talent svjetskog kalibra. S njim si prezadovoljan, koliko god da ti pruži, jer je i to nešto što se ne vidi i ne čuje često. Tako je bilo i s Joséom Gonzálezom koji je u punoj Laubi pred oko 1500 posjetitelja odsvirao, službenih, sat, i na bisu, petnaest minuta nastupa.

Nije se tu imalo što ni dodati ni oduzeti. Gradio je sa svojim pratećim bendom genijalnu atmosferu. Nit emocija bilo je lako pratiti jer su jednostavno prožimale cijelo biće, gotovo nesvjesno, poput disanja. Bilo da je González sam s gitarom na pozornici ili u pratnji svog benda potpuno predanog ugođaju, a da pri tome ne proizvede ni ton, ni takt viška koji bi upitnim postavili bilo koji dio cjelokupne glazbene konstrukcije.

González kao da je medijator sjetnog pulsa svijeta u kojem njegov anđeoski glas ne pripada njemu, već je eho te neuhvatljive sjete koja tu i tamo zaigra uz, na trenutke, uzavreli ritam kongi i bubnjeva, da bi poput povjetarcem odnesen promijenio raspoloženje i na potpuno drugačiji način zapjevao neki od evergrina današnje generacije koje su svojedobno urezali primjerice Massive Attack, The Knife i Kyle Minogue. Počeo je José koncert sam na pozornici s „Crosses“ da bi mu se na „What Will“ pridružio bend u mantričkom i opijajućem, pomalo ‘zakočenom’ tuareškom, ritmu. „Leaf Off/ The Cage“ i „Every Cage“ uživo su zvučale kao himne, „Killing For Love“ izmamila je najeuforičniju reakciju publike, dok je izvedba „This Is How We Walk On The Moon“ Arthura Russella bila gotovo monumentalna u svojoj hipnotičnosti. Također je bilo prostora i za pjesme Goznalezovog benda Junip, „Walking Lightly“ u regularnom dijelu, a na bisu „Line of Fire“.

José González u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)

Kad je u mikrofon nakon nepunih sat vremena rekao kako će odsvirati još dvije pjesme („Teardrop“ i „Heartbeats“) koliko je to zvučalo prenaglo, s druge strane nije izazvalo nezadovoljstvo jer toliko toga je s izvedenim do tada bilo rečeno i pažljivo umjetnički protkano u cjelokupnu sliku nastupa, koji bi vjerojatno i nakon dva sata bio prekratak obzirom na Gonzálezov talent. Poštovalo se to što nije želio izvan svojih okvira i publika je tu bila na nivou.

Jessica Pratt u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)

Nije poštovala i nije bila na nivou tijekom nastupa Jessice Pratt. Jačina žamora bila je besramna, čak i za one koji su se zbili u prvih desetak redova kako bi je uopće čuli. Kako je praksa do sada pokazala, u nekom drugom intimnijem ozračju tako nešto ne bi se događalo, no Gonzálezov koncert bio je već unaprijed određen kao „vidjeti i biti viđen“ događaj u gradu, a kako je opće poznato pola prisutnih spadalo je u one iz „biti viđen“ grupacije koja više voli čavrljati dok je na pozornici bilo tko tko nije zvijezda večeri.

Saznajte više: José González: Važno mi je svirati u zemljama koje još nisam posjetio

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh